Postoji uređaj čiji opis sadrži sve poznate karakteristike i funkcije standardne lajdenske boce, iako su njegova tehnička sofisticiranost i razvoj bili posebno znameniti. Ipak, ima tu i nekoliko problema. Prvi je što je taj uređaj star približno 3.500 godina. Drugi, što je reč o Zavetnom kovčegu.
To je Kovčeg Mojsijev, izgubljeno zlatno blago koje je nekada stajalo na Tabernakulu u divljinama Sinaja – isti Kovčeg koji je odveo Mojskija i njegove sledbenike u obećanu zemlju i ukrašavao legendarni Solomonov hram. Simbol svetih božijih zaveta odabranim ljudima bio je, u suštini, lajdenska boca – uređaj sposoban da generiše hiljade volti statičkog elektriciteta!
Ali kako je moguće da je pronalazak od pre 300 godina korišćen još u biblijsko vreme? Odakle je stiglo znanje da se napravi i upotrebi jedna tako sofisticirana naprava? I kakvim dokazima se može potkrepiti ova nečuvena tvrdnja? Na kraju krajeva, ideja je u suprotnosti ne samo sa idejama i očekivanjima proučavalaca Biblije, već i sa onim što znamo o drevnoj nauci i istoriji. Ipak, da li je ideja da je Zavetni Kovčeg bio električni uređaj zaista toliko radikalna kako se to na prvi pogled čini?
Reč elektricitet potiče od grčke reči za ćilibar. Generisanje statičkog naboja trljanjem predmeta od ćilibara i vune je 600. godine pre naše ere dokumentovao Tales iz Mileta. Tokom 2.200 godina posle toga, smatralo se da je ćilibar jedina supstanca koja može da stvori statički elektricitet. A onda je nemački arheolog dr Vilhelm Kenig, direktor nacionalnosg muzeja Iraka, 1938. godine u muzejskoj kolekciji pronašao kontroverzne bagdadske baterije. Bili su to mali glineni ćuipovi gde je svaki imao asfaltni zapušač kroz koji je bila provučena gvozdena šipka okružena bakarnim cilindrom. Kenig je u muzeju nabasao i na bakarne vaze koje su nekada bile obložene srebrom i nagađao da su za takav proces bile upotrebljavane upravo baterije. Međutim, zanimljivo je da baterije potiču otprilike iz 250 g.p.n.e. ali je iznenađujuće da bakarne vaze potiču iz 2.500 g.p.n.e. sa sumerskog nalazišta. Iako se datiranja razlikuju, ova otkrića sugerišu da su principi elektrohemijske reakcije bili poznati i primenjivani u procesu elektrolize najmanje 1.000 godina pre Zavetnog Kovčega i 4.300 godina pre Aleksandra Volte! Zapravo, proces elektrolize nije korišćen u komercijalne svrhe sve do sredine XIX veka.
Svakoga ko pročita biblijski opis funkcionisanja Kovčega, zapanjiće detalji smrti ludo odvažnih ili nesrećnih ljudi koji su ga dotakli. U trećoj knjizi Mojsijevoj – Levitskoj 10:1-2, na primer, Aronovi sinovi su se previše približili Kovčegu: A sinovi Aornovi Nadav i Avijud uzevši svaki svoju kadionicu metnuše oganja u njih i na oganj metnuše kad i prinesoše pred Gospodom oganj tuđ, a to im ne bješe zapovijedio. Tada dođe oganj od Gospoda i udari ih, te pogiboše pred gospodom.
Kasnije u drugoj knjizi Samuilovoj 6:6-7, dok David donosi Kovčeg u Jerusalim, stradaće nesrećni Uza: A kad dođoše do gumna Nahonova, Uza se maši za kovčeg Božji i prihvati ga, jer volovi potegoše u stranu. I Gospod se razgnjevi na Uzu i udari ga Bog ondje za tu nepažnju, te umrije ondje kod kovčega Božijega.
Kakva to sila može učiniti tako nešto? Zbog čega neki ljudi mogu da upravljaju Kovčegom i dodiruju da, a neki ne? Da li moć Boga Stvoritelja zaista počiva u sanduku obloženom zlatom, kako nas tradicija i Biblija uče da verujemo? Prilično je zbunjujuća činjenica šta ta božanska moć sa jedne strane ne pravi razliku među svojim žrtvama i ne da se kontrolisati, a sa druge stane je tako jednostavna i lako ograničena.