Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čekaše. Zatim pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane na kojoj je sjedio i glođu je. Jedan pacov bio je crn, drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.
On pogleda i iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ali ugledao je samo drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Isplazio je jezik i okušao kap meda. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Ali kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi i pacove koji su jeli njegovu granu i lava na zemlji i zmiju koja je gmizala ispod njega.
Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do prvog učenjaka. Ovaj mu reče: “Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da se krećeš. Dva pacova bijeli i crni predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob koji čeka da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme, našu smrt i naš kraj.”