Kraj Endžinog boravka u području velike tame, za koje je zaključila da je pakao – u smislu stanja uma a ne uobičajenih predstava koje o njemu imamo, približavao se kraju. Pokazano joj je da bi shvatila težinu svog prestupa i cenu koja se za njega plaća. Pitala se, međutim, zašto je baš njoj data ova mogućnost, ali ne i drugima?
‘Zašto sam ja mogla da vidim Boga dok prazna ljuštura od čoveka do mene to nije mogla? Zašto sam ja apsorbovala svetlo i bila podučavana, dok se on raspadao dole u mizeriji i tami?’
Rečeno joj je da je razlog bio taj što je pokazala volju i spremnost za razumevanje kada je prvi put ugledala čoveka u prljavoj odeći i pitala se da li je on živeo u vreme Isusa. Pitanje je pokazalo da je voljna da veruje da je Hrist nekada hodao zemljom, a samim tim i sposobna da vidi, odnosno primi svetlo.
‘Ja ne znam da li su i drugi razgovarali sa Bogom kao što sam ja, ili su razgovarali sa drugim glasnicima svetla koje ja još nisam bila sposobna da vidim, ali sam sigurna da nisu baš svi mrmljali nešto samo za sebe. Naše vreme nije ništa drugo nego otkucaj srca u večnosti i kada umremo, naše stanje uma se razvija dalje u skladu sa onim kako smo odabrali da živimo i to određuje na koji način će naše duše postojati zauvek, jednako u budućnosti kao i u prošlosti’.
Najzad, tama oko nje počela je da se povlači, osetila je da se uzdiže i lebdi sve dalje od te mračne oblasti. Pogled na jadne duše koje su tamo ostajale rekao joj je da se više ne oseća kao one, da želi da živi. Ista sila koja ju je dovela u tamni prostor, sada ju je nosila u siprotnom pravcu, i u deliću sekunde ona se našla u svom telu, ležeći na kauču, prožeta zauvek novim osećanjem vere, kojoj će i biti u narednim godinama potpuno posvećena.