Ova priča, kao i sledeće, dozvoljavaju da se izvede zaključak da su priviđenja u stvari svojevrsna ovaploćenja duša umrlih, osobito ljudi pogubljenih i pohranjenih bez crkvenog obreda ili opojanja.
Monah Konevskog manastira, Mitrofan, u svome delu napisao je zanimljiv zaključak: ‘Bilo je slučajeva da su na zemlju dolazili i grešnici iz pakla, koji se još uvek nisu očistili od greha, pa su imali potrebu za molitvama svojih najbližih i poznatih, i to u crkvi. Kao i anđeli i sveci tako se ljudima javljau i grešnici – bilo u snu, ili putem čula.’ Monah Motrofan opisuje i primere poput ovoga:
Jedan episkop imao je ćerku Mariju koja je bila bogobojažljiva kao i njen otac. Neki rođak predao joj je na čuvanje jednu dragocenu stvar. Da bude bezbednije, devojka je zakopala dragocenost u zemlju. Neočekivano, ona je umrla i odnela sa sobom i svoju tajnu o mestu dragocenosti. Rođak je došao Marijinom ocu tražeći svoju dragocenu stvar. Ožalošćeni starac otišao je na ćerkin grob i dugo se tamo usrdno molio Bogu da mu pomogne. Uskoro se Marija javila ocu u obliku prikaze vrlo slične njoj dok je bila živa. Pokazala je ovu mesto gde je sakrila dragocenost i iščezla – zauvek.