Mnogo godina kasnije, jedan daleko zlokobniji incident odigrao se u tadašnjem Sovjetskom Savezu na Bajkalskom jezeru. Ruski magazin ‘Anomalia’ koji piše o paranormalnim fenomenima, objavio je 1992. godine tekst Marka Štajnberga, sovjetskog veterana iz avganistanskog rata. Štajnberg je napisao nekoliko knjiga i stručnjak je za rusku vojsku a koji danas živi u SAD. U svom tadašnjem tekstu, on opisuje kako je u leto 1982. godine zajedno sa potpukovnikom Genadijem Zverevim aktivno predvodio povremene treninge ronilaca – izviđača u Turkistanu i drugim centralnoazijskim vojnim regionima. Trening je obavljan na jezeru Isik Kul.
Kako navode mediji, upravo su u tom jezeru tokom ere Sovjetskog Saveza testirani podvodni projektili i torpeda. Danas u Kirgistanu, tvrdi se, na jezeru Isik Kul još uvek postoji ruski pomorski komunikacioni centar. Ali je te 1982. godine general major V.Demjanko, komandant vojnog ronilačkog servisa inženjerskih jedinica Ministarstva odbrane SSSR-a, neočekivano i u žurbi obavestio lokalne oficire o neobičnom događaju koji se odigrao tokom sličnog treninga u Trans – Bajkalu u zapadno sibirskom vojnom regionu.
Tokom vojnih vežbi, ljudi žabe su doživeli susrete sa misterioznim podvodnim plivačima, prilično humanoidnim bićima ogromnih dimenzija, visokih preko tri metra. Ti ‘plivači’ su nosili samo tesno priljubljena srebrnkasta odela i činilo se da im ledeno hladna voda uopšte ne smeta. Na dubini od 50 metara, ‘plivači’ nisu imali ni opremu za dubinsko ronjenje, niti bilo kakvu drugu opremu. Samo su im glave bile prekrivene sferičnim kacigama.
Šajnberg u tekstu dalje tvrdi da su lokalni vojni zapovednici u Sibiru odlučili da zarobe jedno od tih stvorenja. Specijalna grupa od sedmorice ronilaca je poslata na taj zadatak. Ali dok je jedan od članova tima pokušavao da nabaci mrežu preko stvorenja, odjednom je nekakva moćna sila uvukla sve ronioce u vrlog i zatim ih iz dubine bukvalno izbacila na površinu jezera. A kako autonomna oprema dubinskih ronilaca ne dozvoljava izranjanje sa tolike dubine bez prethodnog podvrgavanja procesu dekompresije, svi članovi nesrećne podvodne ekspedicije su zbog naglog izranjanja zaradili aero-emboliju, ili kesonsku bolest. Jedini lek je bio da se smesta podvrgnu dekompresiji u specijalnim hiperbaričnim komorama pod pritiskom. Vojska je imala nekoliko takvih komora, ali je samo jedan bila u ispravnom stanju. U nju su mogla da stanu samo dva čoveka. Ipak, lokalni vojni komandiri su ugurali četvoricu ljudi žaba u hiperbaričnu komoru, što je rezultiralo smrću trojice ronilaca i teškim invaliditetom četvrtog.
General majora su poslali na jezero Isik Kul da lokalne vojne zapovednike upozori da više ne pokušavaju zarobljavanje ‘plivača’. Iako je jezero Isik Kul pliće od Bajkalskog, njegova je dubina sasvim dovoljna za život ovih misterioznih bića. Sovjetska vrhovna komanda znala je za postojanje ‘plivača’ i naredila je da se ne diraju. Možda su oni znali daleko više o podvodnim stanovnicima Isik Kula od nezavisnog istraživača Grabovskog. Ubrzo potom je štab turkmenistansog vojnog regiona primio naređenje od zapovednika kopnenih snaga. U naređenju je detaljno analiziran incident na Bajlkalskom jezeru i objavljen ukor tamošnjim oficirima.
Sa naređenjem je stigao i informativni bilten glavnog štaba inženjerijskih jedinica Ministarstva odbrane SSSR-a, u kome se navode brojna dubinska jezera u kojima su registrovani neobični fenomeni:pojava podvodnih stvorenja analognih bajkalskom tipu ‘plivača’, zatim jako osvetljenje koje dopire iz dubine kao i uzdizanje i spuštanje džinovskih diskova i sfera?!?