Daleko najinteresantnija teorija povezana je sa teorijom vremena. Prema njoj, vreme je više od tik – takanja sekundi po kojima živimo. Ono je u svojoj sirovoj formi proces starenja materije i svetlosti koja međusobno deluje sa materijom. Vreme je čvrsto utkano u fizički prostor. Zamislite bilo koji momenat kao jednu tačku na liniji, a da je ta linija vreme. Sad zamislite da linija može da se savije ili da se, na neki način, od nje napravi petlja. Slike koje stvaraju naše utiske o duhovima mogle bi biti vremenski lupinzi, odnosno jedan trik svetlosti, trik vremena i prostora. Ova teorija sugeriše da se prošlost i budućnost ubacuju u sadašnjost i ponovo odigravaju. Znači, to je prosto ponovno odigravanje događaja koji su se već desili, ili onih koji tek treba da se dogode. stvari koje se dešavaju prirodno u svom vremenu uskaču u našu sadašnjost i mi ih vidimo. Ovo je spojeno sa predosećajima. Ali, predosećaji budućnosti otvaraju druga delikatnija pitanja jer navode na zaključak da je sve unapred određeno i teče prema planu. A ko je to odredio? I zar naša sloboda delovanja ne utiče na tok zbivanja? Neće biti da je baš tako.