Vidovitost se odnosi na sposobnost dobijanja informacije o objektu, osobi, mjestu ili fizičkom događaju bez poznatih osjetila, tj. izvanosjetilnom percepcijom. Osoba koja ima sposobnost vidovitosti naziva se vidovnjak.

Istraživanje za postojanje paranormalnih i psihičkih sposobnosti poput vidovitosti nije podržano od strane znanstvene zajednice. Vidovitost se može podijeliti na tri klase:

prekogniciju, sposobnost da percipiramo ili predvidimo buduće događaje
retrokogniciju, sposobnost da vidimo prošle događaje
telepercepcija ili gledanje na daljinu, percepcija trenutnih zbivanja izvan raspona normalne percepcije.
Za najraniji zapis o vidovitosti je zaslužan Marquis de Puységur, sljedbenik Franje Mesmera, koji je 1784. liječio lokalnog seljak po imenu Victor Race. Tijekom liječenja, Race je navodno ulazio u trans i davao dijagnozu i recept za svoju i bolesti drugih.

Dobro poznata studija vidovitosti koju je američka vlada financirala na Stanford Research Institutu trajala je tijekom 1970-ih do sredine 1990-ih. Godine 1972, Harold Puthoff i Russell Targ pokrenuli su niz studija kako bi se utvrdilo je li vidovite osobe pouzdano mogu utvrditi i precizno opisati istaknute značajke na udaljenim lokacijama. Naučnici su imali tri koraka u u tvrđivanju vidovitosti. Prvi korak bio je nasumično odabrati ciljne uvjete koje vidovnjak treba iskusiti. Drugo, vidovnjaci su zamoljeni da verbalno izraze ili skiciraju svoje dojmove. Treće, ovi opisi su se morali podudarati što je više moguće s predviđenim ciljevima. Ova studija je objavljena u časopisu Nature u ožujku 1974, gdje je naučni tim izvijestio neki stupanj uspješne vidovitosti.

Psiholozi David Marks i Richard Kammann pokušali su replicirati stanfordsku studiju. U nizu od 35 studija, oni nisu bili u stanju replicirati rezultate i zaključili da je studija Targa i Puthoffa namještena. Bez obzira na sve ovo, vidovitost i danas privlači istraživače, i one koji se bave naukom i parapsihologe.