‘Mi nismo krivi za smrt vašeg sina’, govorio je mojoj majci Pavle Savić na sahrani mog brata. Oni su se tako branili. Najviše se obraćao mojoj majci’ , ispričala je Živka Tresač, sestra Živote Vranića, koji je sahranjen u selu Mojsinje kod Čačka, gde je i rođen. ‘To je bila velika tajna. Znali smo da je Života umro od zračenja. Javili su nam ti mladi apsolventi. Čuli smo da su inženjeri otišli na sastanak i ostavili ih bez tih dozimetara. Jedan od njih je uleteo, video koliko je zračenje i viknuo: ‘ Napolje svi, zračenje je veliko! Kažu da je moj brat to isključio’, rekla je Vranićeva sestra Živka Tresač. S druge strane, Hajduković tvrdi da elemente sigurnosti i sigurnosne uređaje nije uklonio niko od posade, jer to nije bilo u njihovoj nadležnosti, i da je svako od članova posade znao da bi pri takvim uslovima mogao i da nastrada.
‘Tvrdim da je to uradio neko od istraživača iz laboratorije i da to nije bilo prvi put. Kritičnog dana nismo imali ni pisač, ključni instrument za funkcionisanje sistema za automatsko zaustavljanje reaktora, što je bilo poznato i rukovodstvu’, navodi Hajduković, istakavši da su neposredno odgovorna lica za rad reaktora bili dr Dragoslav Popović, nosilac projekta i šef grupe, a njegovi najbliži saradnici: dipl. inž. Nenad Raišić, dipl. fiz. Stevan Takač i dipl. fiz. Hranislav Marković.
‘Svi oni su nam davali zadatke, a mi smo ih disciplinovano izvršavali po onoj staroj, veži konja gde ti gazda kaže’, piše Hajduković i dodaje da tog dana u timu nije bio diplomiranih inženjera ni fizičara, te da su kasnije ‘smenjeni Vojko Pavičić, direktor IBK, i Dragoslav Popović, što ukazuje da je jedan od uzroka loša organizacija posla’. Uz podsećanje da je reaktor svečano pušten u rad 17. maja 1958. godine i da su novine pisale da je 30. aprila iste godine na Balkanu ostvarena prva lančana reakcija, Hajduković navodi da takvih reaktora, koliko je njemu bilo poznato, do tada nije bilo u svetu, da je bilo ideja da se slični reaktori nulte snage izgrade na univerzitetima, ali da se od toga odustalo posle nesreće u Vinči.
On tvrdi da reaktor u Vinči nije imao dozvolu za rad niti je bio dovoljno bezbedan, jer kako je objasnio, nije predviđao blokadu, ‘odnosno interlok koji bi onemogućio da se reaktor pusti u pogon ako sigurnosni sistem nije uključen’, da nije postojalo ni pisano uputstvo o rukovanju reaktorom, te da eksperimentu nije prisustvovao dozimetrista, iako su propisi to nalagali.
Jednoga dana pozvao me je Slobodan Nakićenović, tada sekretar SKNE, i doslovce rekao: ‘Druže Hajdukoviću, drug Marko predsednik (Aleksandar Leka Ranković) smatra da bi svako objavljivanje bilo kakvih podataka o tome štetilo ugledu Jugoslavije i da bi se to smatralo kao neprijateljski akt.’ Tada je dodao: ‘Komentarišite kad prođe tridesetak godina, a sada je bolje da ćutite.’ Tu sam poruku preneo svojim drugovima i ćutali smo kao ribe’, objašnjava Hajduković zašto su preživeli istraživači morali da ćute.’ Istakavši da mu je inženjer Raišić tog dana rekao da ekipa istraživača treba da nastavi eksperiment, iako nema pisača, Hajduković navodi da mu je, pošto je ušao u halu sa reaktorom, Života Vranić rekao da postoji problem da se neutronski izvor spusti u centar reaktora.
‘Osetio se jak miris ozona. Znali smo da se ozon stvara pod dejstvom zračenja i pri električnom pražnjenju u vazduhu. Tada nam je postalo jasno da je zračenje isuviše veliko i da treba prekinuti eksperiment. Otišao sam u susednu prostoriju i telefonom obaveštavao saradnike laboratorije da odmah napuste zgradu, pošto je zračenje povećano. Na dan zračenja nijedan od dozimetrijskih instrumenata za aktiviranje alarma ili automatsku kontrolu reaktora nije bio u funkciji. Nema potrebe da naglašavam da instrumente nismo poskidali mi… Nažalost, komisija je propustila da utvrdi ko je isključivao sigurnosni sistem i zašto se eksperiment uopšte radio kada nije bilo ključnog pisača, sa koga ide signal za zaustavljanje reaktora’, piše Hajduković o događajima kritičnog dana. I posle svih informacija koje smo vam preneli ostaje zaključak da godine nisu skinule veo tajne sa ove velike misterije iz istorije bivše Jugoslavije.