Nedaleko od Hajgejtskog groblja živi jedna osoba koja izveštaje o vampirizmu shvata ozbiljno. Velečasni Kristofer Nil Smit je vodeći britanski egzorcista i pisac mnogih rasprava o egzorcizmu. On može da navede nekoliko primera ljudi koji su mu se obratili tražeći pomoć u vezi sa vampirizmom. Osobito snažno ga je dojmio slučaj jedne žene koja mu je pokazala ožiljke na svojim zglavcima. Ti ožiljci pojavili su se noću, na mestima odakle je krv nesumnjivo bila uzeta. A nije bilo nikakvog očiglednog razloga zašto bi tako nešto moglo da se dogodi. Bili su to ožiljci slični onima koje ostavi neka životinja. Sveštenik odbacuje mogućnost da je samo žena mogla to da učini. Došla je k njemu čim je osetila da joj je krv bila sisana, a kad je on obavio ritual egzorcizma – ožiljci su nestali.
Drugi klijent koji je došao iz Južne Afrike, imao je sličan fenomen, kao da ga je neka životinja napala noću i isisala mu krv. Velečasni Nil Smit ni tu ne može da pronađe neko očigledno objašnjenje. Treći slučaj odnosi se na nekog čoveka koji je, nakon što mu je umro brat, imao čudno osećanje da mu je životna snaga bila polako isisavana. Ranije je on bio sasvim normalna osoba, ali posle bratovljeve smrti osećao je da život polako ističe iz njega, kao da se brat hranio njegovom krvlju. Kad je egzorcizam bio obavljen, on je osetio olakšanje i ponovo postao vitalan, kao da mu je nova krv ponovo potekla venama. Nil Smit isključuje mogućnost nekog jednostavnog psihološkog objašnjenja za ovo, kao na primer osećanje krivice preživelog prema svome bratu. Među njima nije bilo nikakvog neslaganja. U stvari, njemu neko vreme nije ni bilo jasno da je vampir bio njegov brat.
Sveštenik opisuje vampira kao polu-životinju, polu-čoveka, i kategorički odbacuje sugestiju da su takve stvari samo u ljudskom umu. Mnogi ljudi će kazati da je Nil Smit bio lakoverna žrtva obmane. Većina će odbaciti izveštaje o vampirizmu u modernom svetu kao najobičniju besmislicu. Međutim, kao što Horacio kaže Hamletu u čuvenom Šekspirovom komadu: ‘Ima mnogo tajni između neba i zemlje o kojima vaša filozofija i ne sluti’. Ali, da li te egzotične tajne uključuju i vampire? Zdravorazumski gledano, kako neko uopšte može verovati da su leševi u stanju noću da izlaze iz svojih kovčega da bi sisali krv živih ljudi, previli nove vampire od svojih žrtava, i vraćali se u grob pre nego što svane zora? Skeptični duhovi smatraju da je to nemoguće. Neki čak kažu da je to najbesmislenija od svih praznoverica. Pa ipak, činjenica je da su ljudi širom sveta od pamtiveka verovali u vampire. Legende sežu u mnoge vekove unazad pre početka nove ere, do drevnog Asira i Vavilona – i uvek je vampirizam uključivao ispijanje krvi, te životodavne tečnosti.