Mnogi obični ljudi, osetivši da im se bliži smrt usled teške bolesti ili starosti, molili su sveštenike da im dopuste privilegiju da prođu kroz vrata smrti dok su još uvek živi. Verovali su da će time zaslužiti posebno mesto u onostranom životu. Sveštenici su ih ponekad prihvatali kao žive žrtve i posle posebne ceremonije im dozvoljavali da uđu u Pećinu Smrti. Ne treba ni pomenuti da se niko od njih više nije vratio nazad, u svet živih. U pokušaju da domorodačko stanovništvo koje je verovalo u ovaj ‘mit’ preobrate u hrišćanstvo, katolički sveštenici su odlučili da uđu u podzemlje i dokažu da nema mesta ‘sujevernom strahu’. Obezbedili su veliki broj dobrovoljaca koji su nosili baklje i dugačko uže, jednim krajem vezano za tešku kamenu stelu kraj vrata. Takođe su angažovali naoružane vojnike da paze da se vrata kojim slučajem ne zatvore (slučajno ili nemarno).
Zapalili su baklje i prošli kroz vrata, da bi otkrili nekoliko visokih stepenika koji vode u podzemlje. Prolaz je zatim vodio dalje od stepeniša, direktno u mračne dubine utrobe zemlje. Svuda okolo su se belele ljudske kosti, dok su hodali prolazom bez kraja. Sa obe strane staze se širio lavirint ogromnih kamenih stubova koji kao da su podupirali masivnu planinu iznad njihovih glava. Nastavili su spuštanje u unutrašnjost, a memljivi, zagađeni vazduh im je jedva dozvoljavao da dišu. Zmije, preplašene svetlom, bežale su u senke stubova. Na dubini od oko 40 metara, iznenadio ih je jak nalet ledenog vetra. Vetar je duvao niotkuda, a sveštenici su sa pratnjim tvrdoglavo nastavili da se spuštaju.
Ali kada su baklje počele da se gase, užasnuti ne samo sve većim brojem zmija i mrakom već i čudnim zvucima čije poreklo nisu mogli da odrede, veoma su brzo odlučili da se vrate. Iznenada su se obreli u potpunom mraku. Baklje su se ugasile. Držeći se za uže, počeli su da se vraćaju istim putem, uz sve glasnije molitve i litanije. U daljini su ugledali baklju jednog od vojnika ostavljenih da čuvaju vrata.
Kada su se svi srećno vratili u predsoblje ‘Pakla’, ulaz su zatvorili kamenom stenom i dodali pride još jedan ogroman kamen. Zatim je naređeno da se sve podzemne odaje napune zemljom i kamenjem, da se svi tragovi stepenica unište, a svaki prolaz ka podzemlju hrama zapečati. Tako je ulaz u Pećinu Smrti zauvek zatrpan.