Kontrolirajući severnu Nemačku i luke koje su pripadale njihovom sektoru, britanske su snage na kraju Drugog svetskog rata imale velike izglede da će zarobiti veći deo nacističke hijerarhije. Britanci su takođe imali najbolji položaj, zato što je Ruse više zanimao Berlin, a goleme američke snage uglavnom su se nalazile u južnoj Nemačoj, gde su bile poslane da istraže navodnu ‘Redutu’. Uza sve to, četiri godine pre kraja rata, Britanija je uspela uhvatiti zamenika Firera Trećeg Rajha, Rudolfa Hesa, a on je u tom kritičnom trenutku bio verovatno najupućeniji od svih nacista. Rudolf Hes sletio j e u Škotsku 10. maja 1941. godine i zatražio sastanak s vojvodom od Hamiltona. Njegovi planovi za mirovne razgovore smesta su odbadeni, i tako je počeo njegov 46-godišnji boravak u zatvoru. Hesovo utamničenje jedan je od najčešće razmatranih misterija rata. Neki tvrde da je zatvoren zbog štete koju su britanskoj monarhiji mogle naneti informacije koje je on mogao otkriti. Drugi tvrde da je britansko odbijanje njegovog mirovnog prijedloga dovelo do golemih teritorijalnih, materijalnih, financijskih i emocionalnih gubitaka nacije, a zbog njegovog ućutkivanja, Britanski narod nikada nije saznao ponuđene uvete za mir ni koliko su se oni mogli pokazati povoljnim. Medutim, kako tvrdi Christof Friedrich, a neki veruju da su ‘Hesu bili povereni izuzetno važni spisi o Antarktiku’, ali bez obzira jesu li to bili papimi dokumenti ili mentalne beleške, jedna je stvar siguma: Hes, Firerov zamenik, znao bi sve o namerama nacista u vezi s Antarktikom.
Iako su i Hitler i britanska vlada Hesa otpisali kao ‘ludaka’, njegova ludost sigumo bi mu ograničila sposobnosti u njegovim brojnim funkcijama u Nacističko stranci i vladi. Pa ipak, Hes je bio šef Auslandsorganisationa, komesar za vanjske poslove, komesar za sva univerzitetska pitanja i univerzitetsku politiku, komesar za sva tehnološka pitanja i organizaciju, a takođe i načelnik ureda za rasnu politiku. Hes je, laički rečeno, u svemu imao svoje prste. Rudolf Hes je takođe bio aktivan član tajnog društva Tule, i za Antarktik se zacelo zanimao i na ličnom i na profesionalnom nivou. Hes, strastveni pilot, iskoristio je svoj položaj u Nacističkoj stranci i u društvu Tule kako bi se sreo s Richardom Byrdom kad je držao predavanja članovima Deutsche Antarktische Expedition (Nemačke ekspedicije na Antarktik) iz 1938, i kroz svoje kanale Hes bi doznao za sve što je otkriveno u Neuschwabenlandu. Byrd, koji je kao prvi čovek koji je preletio južni i sevemi pol bio živa legenda u celom svetu, bio je možda najbolje obavešten polarni istraživač ikada, i svoje ogromno znanje i detalje o svojim poduhvatima preneo je Nemcima. Byrdovi saveti na njegovim predavanjima, a na kraju i uspešna nacistička ekspedicija osvajanja Neuschwabenlanda mogli su nacistima dati dovoljno samopouzdanja
da uspostave održivu bazu na Antarktiku. Hesov let i njegovo hvatanje par godina nakon Deutsche Antarktische Expedition značlli su da je bilo započelo sprovođenje planova. Njegov zavidan položaj zamenika Firera i njegova bliska povezanost s društvom Tule koje je sponzosalo ekspediciju zračili su, kao što je kanadski novinar Pieme van Paasen utvrdio nedugo nakon Hesovog leta, da u Trećem Rajhu nije bilo važnijeg vojnog plana i tajne kojih on nije bio svestan. Od svojih 46 godina u zatvoru, Hes je prve četiri proveo potpuno pod britanskom jurisdikcijom. Iako su tajne koje je odao u te četiri godine Nirnberški sud i britanska vlada službeno odbacili kao ‘ludosti’, u nekim su ih krugovima shvatili ozbiljno – posebno nakon što je Britanija krajem rata zaroblla još neke od najmoćnijih nemačkih nacista. Nažalost, kako je Hes ostao u zatvoru sve do svog sumnjivog ‘samoubistva’ 1987. u dobi od devedeset tri godine, svi podaci o njemu nedostupni su po britanskom zakonu o službenim tajnama, a tako će i ostati u doglednoj bududnosti. Koliko je Hes znao o antarktičom utočištu može se samo proceniti na temelju indicija.
Hajnriha Himlera, Rajsfirera SS trupa, Britanci su zarobili 23. maja 1945. godine. Iako je uspeo počiniti samoubistvo kapsulom cijanida i tako izbeći saslušanje, njegova svita nije imala tu povlasticu. Himlera je Hitler proglasio izdajnikom zato što je pokušao ugovoriti mir s SAD-om i Velikom Britanijom. Ali kako se Himler nije imao dime cenkati, a njegova zlodinača prošlost značila je sigumo smaknuće, je li možda ipak Britancima ponudio informacije koje su im bile potrebne u nadi da će se izvući ili, u najgorem slučaju, možda izbeći vešala? Na njegovu nesreću, bez nade za pomilovanje i nakon što je Donits zarobljen istoga dana, Himler je postao nevažan, i gnušajući se što ga se tretira kao običnog vojnika, objavio je svoj identitet pre nego što je oduzeo sebi život. ritanija je usprkos tome najverovatnije došla do svih informacija koje su joj bile potrebne temeljitim saslušavanjem njegove svite. Saznali su sve što im je Himler mogao otkriti – a da pritom nisu morali držati u zatvoreništvu jednog od najvećih zločinaca u Evropi. Himler kojeg je Albert Šper opisao kao ‘napola ekscentrika, napola vođu’, uspeo je od siromašnog peradara postati najstrašniji, najomraženiji čovek Evrope zbog svog sistema terora, koji je od masovnog ubijanja napravio industriju, i zbog svoje verne SS paravojske koja je osiguravala ‘lojalnost i pokomost’ nacističkj državi.
Misije SS-ovog Ahnenerbe (Društvo za proučavanje ostavštine predaka, neka vrsta nacističog okultnog biroa) koje je Himler odobrio u sklopu potrage za drevnom ostavštinom Arijaca na tako dalekim mestima kao što su Tibet, Egipat i Irak, pa čak i na onim bližim kao što su Kanarska ostrva, donele su neprocenjive količine materijala za istraživanje. I premda je Deutsche Antarktische Expedition iz 1938. bila čvrsto pod kontrolom Hermana Geringa, Himler je bio više nego zainteresovan za otkrića ekspedicije i mogućnost otkrivanja ulaza u legendamu šuplju zemlju – do te mere da je zasigumo zatražio da ga se informiše radi promicanja mita o arijevskoj ostavštini. Usprkos tome, diskutabilno je da li je Himler znao nešto što britanskim obavještajcima na kraju rata nije bilo već poznato, iako su saveznicima, a posebno Britancrma. rezultati brojnih misija SS-ovog Ahnenerbe bili od neprocenjive vrednosti. Iako je dr. Erst Šafer, vođa ekspedicije na Tibet, tvrdio da je Himler imao neke vrlo čudne ideje i da su svi oni petljali oko okultizma, to nije uticalo na vrednost bilo kog istraživanja ili prikupljenih dokaza. Himler se od vešala spasio kapsulom cijanida, a Geiring je takođe upotrebio kapsulu s cijanidom veče pre svog pogubljenja. Jesu li im pilule dali britanski špijuni u zamenu za informacije? Hes, Himler i Gering uspeli su počiniti ‘samoubistvo’ dok su bili u zatvoru – od toga su dvojica bila čvrsto u britanskim rukama. Sva tri samoubistva okružena su velom tajnovitosti, posebno ako se ima u vidu da su sva trojica imala određena znanja o Antarktiku. Iako su Hermana Geringa zarobile američe snage, on je ipak znao dosta o nemačim ekspedicijama na Antarktik 1938.-39. i 1939.-40, jer je on odlikovao prvu ekspedicrju i hvalio se nemačkim uspesima pred svetom.
Gering je dugo bio ličnost broj dva Nacističke stranke, ali uspeo je izbeći smrti i pravdi pod najzagonetnijim okolnostima. Rođen u obilju kao sin kolonijalnog časnika, Gering je postao jedan od nemačih vazdušnih asova Prvog svetskog rata, primivši brojna odlikovanja. Godine 1923. pridružio se Nacističkoj stranci i učestvovao je u državnom udaru, čime je zaslužio Hitlerovo poverenje, ali je i ranjen u prepone. Zbog te rane Gering je postao ovisan o morfijumu – što je imalo duboke posledice. Geringovo venčanje s bogatom i uticajnom ženom pomoglo mu je da učvrsti svoj položaj među elitom. Njegove veze s gornjom klasom Nacističkoj su stranci pomogle daleko više od bilo kakvih parada. Godine 1932, Gering je izabran za predsednika Rajhstaga ali je, usprkos svojoj popularnosti, sticao sve više neprijatelja zbog svoje egocentričnosti, ambicije i pohlepe. Postao je jedan od najbogatijih ljudi u Nemačoj, a doslovno svo svoje bogatstvo opljačkao je od žrtava nacizma. Godine 1936. dostigao je vrhunac svoje karijere u Nacističkoj stranci postavši Hitlerov zakoniti naslednik. Ipak, njegova populamost još uvek nije bila na vrhuncu, na tu kratkotrajnu slavu trebao je čekati do ranih nemačkih uspeha u blickrigu protiv Poljske. Međutim, njegova zavisnost počela mu je narušavati razum i status medu elitom.
Rane nemačke pobede povećale su Geiringov ugled u Hitlerovim očima, ali Hitlerova hirovita ćud brzo se promenila. Kada je Geringov Luftwaffe izgubio bitku za Britaniju usprkos brojčanoj nadmoći, Gering je izgubio njegovu naklonost. Utehu je nalazio još samo u morfijumu i u svom golemom, opljačanom blagu. Do 1943. Geiring više nije bio u vodstvu Nacističke stranke, bio je težak ovisnik, doslovni samotnjak i u teškoj nemilosti. Bilo kakva znanja o nacističkim planovima za preživljavanje s kojima je mogao biti upoznat bila bi sumnjiva, ali je lako moguće da je američkim obaveštajnim službama mogao otkriti dosta onoga što je o Antarktiku u svoje vreme saznao od elite, i što je SAD potaknulo da razmotre mogućnost postojanja nacističkog utočišta na Antarktiku i preduzimanje akcije. Štaviše, Amerikanci su mogli čuti glasine o tome što su otkrili Britanci. U prvom antarktičkom proleću nakon završetka nirnberškog suđenja pokrenuta je operacija Highjump, ali lako je moguće da su Amerikanci propustili voz zato što su u to vrjeme najbolje obaveštenog nacista, admirala flote Karla Donitca, već bili ispitali Britanci. Je li između Donitca i Britanije postignut tajni dogovor? Kada pogledamo činjenice, više je nego zamislivo da je dogovor zaista postignut.