Pre nego što je postao istraživač paranormalnog i otpadnik, Rupert Šeldrejk je u Britaniji bio cenjeni biohemičar i fiziolog biljaka. Tokom redovnog naučnog rada, Šeldrejk nije bio zadovoljan postojećim objašnjenjima. On se, na primer, pitao kako ćelije embriona znaju u koju vrstu tkiva treba da se razviju – i slično. Iz te zdrave radoznalosti, preko problema razvoja i ponašanja životinja i biljaka, Šeldrejk je došao do misterija pamćenja i telepatije. Između ostalog, on ukazuje na neverovatnu činjenicu da, ako se eksperimentalnim pacovima u Engleskoj uvede potpuno novi tip lavirinta, i ako ga oni ‘nauče’, njihovi potomci će ga naučiti brže. To je već po sebi misterija, ali ima i dalje: ako iz Engleske pošalju taj novi lavirint u Australiju, njihovi pacovi će ga još brže savladati. Nakon toga, pacovi u Kanadi će ga naučiti još brže – i tako dalje.
Šeldrejk je ukazao i na praktično iskustvo hemičara: pošto kristalizuju neku hemikaliju negde u svetu, drugi hemičari će je kristalizovati sve lakše i lakše – bilo gde drugde. Kako bi objasnio ove fenomene, a i ‘znanje’ ćelija embriona u koju vrstu tkiva treba da se razviju, Šeldrejk je ponudio teoriju o ‘morfičnom polju’ – polju koje prožima organizme i širi se oko njih, koje organizuje rast, strukturu i ponašanje. Po njemu, morfičko polje može da deluje na druga polja kroz vreme i prostor. On tvrdi da pamćenje i svest nisu ‘lokalni’, da se uopšte ne nalaze u lobanji – ili bar da nisu na nju ograničeni. Postojanje takvog polja bi moglo da objasni dosta toga – od stvari kao što su razvoj embriona i komunikacija hemisfera, do Jungovih arhetipova, telepatije i predosećanja.
Kad se pre dve godine jedan 44-godišnji Francuz prijavio u bolnicu u Marseju sa blagim osećajem slabosti u levoj nozi, pregled njegovog kartona je pokazao da je kao dete imao drenažnu cevčicu ugrađenu u lobanju kao tretman hidrocefalusa (stanje poznato kao ‘vodena glava’ – proširenje komora mozga zbog povećane količine cerebrospinalnog likvora, tečnosti u kojoj ‘plovi’ mozak’). Cevčica je uklonjena kad je imao 14 godina. Lekari su neimenovanog Francuza (a uskoro ćete shvatiti zašto je neimenovan) poslali na niz testova, između ostalog i na skeniranje mozga, kako bi utvrdili uzroke slabosti u nozi i da li možda to ima neke veze sa hidrocefalusom. U julu 2007. godine, mediji u francuskoj su preneli reči dr Lajonela Fojea: ‘Slike su veoma neobične. Mozak je praktično odsutan.’ CT skeniranje i magnetna rezonanca su pokazali da je pacijentova lobanja – jedna velika šupljina ispunjena tečnošću. Od moždane mase neimenovani Francuz je imao samo sasvim tanak sloj. Uprkos tome, dotični je ceo život vrlo uspešno radio kao javni službenik, otac je dvoje dece i vodi normalan život. Koeficijent inteligencije mu je izmeren kao ispodprosečan, ali ne na nivou koji bi se mogao označiti kao retardacija.
Neki mogu zaključivati kako za porodični život i rad u javnoj službi i ne treba previše mozga, ali neurolozi su bili zaprepašćeni. Ubrzo su na videlo isplivali (iz cerebrospinalne tečnosti) i drugi slučajevi – poznati od ranije.