Nevolja sa tim objašnjenjima je u tome što sva ona, izgleda, polaze od pretpostavke da ljudi koji doživljavaju IBS znaju u datom trenutku da se suočavaju sa smrću. A to u mnogim slučajevima nije tačno. Izveštaji često potiču od ljudi koji su pretrpeli zastoj srca tokom relativno jednostavnog hirurškog zahvata. Oni tvrde da nisu bili svesni da su klinički mrtvi sve dok nisu ponovo došli svesti časovima ili čak danima kasnije.
A postoji još jedan čudan aspekt kod IBS koji kao da protivreči takvim psihološkim interpretacijama. Dr Ring priča o jednom čoveku koji je, dok je ležao umirući, video utvare svoja dva mrtva brata. U stvari, jedan je već godinama bio mrtav, ali drugi je umro tek nekoliko dana pre toga – činjenica za koju umirući čovek nije znao. Ako je taj čovek ‘preživljavao’ smrt za koju je očekivao da će se desiti, ili ako je fantazirao na osnovu informacija pohranjenih u njegovom umu, kako je onda, mogao očekivati da će da vidi duh nekoga za koga uopšte nije znao da je mrtav?
Uprkos tome, ideja o ‘psihološkom očekivanju’ pojavljuje se uvek iznova u nastojanjima da se objasni IBS. Nesumnjivo, mnogi aspekti iskustva kao da se uklapaju u tradicionalno hrišćansko gledanje na smrt. ‘Biće od svetlosti’ je pandan tradicionalnom poimanju nebesa. Možda pretnja smrti nateruje ljude da se podsvesno hvataju za poslednje slamke utehe koju su nudile biblijske priče usađivane u njih dok su još bili mladi.
S druge strane, neki teolozi naprosto veruju da je pacijent bukvalno načinio prve korake na putu ulaska u nebesa. Slično tome, oni koji preživljavaju ‘paklene’ vizije dobijaju predukus večnog prokletstva. Izveštaji o doživljavanju stanja bliske smrti pojavljuju se kroz vekove i u raznim kulturama. Tibetanska knjiga mrtvih, na primer, koja predstavlja hroniku priča kazivanih u preistorijskom Tibetu, opisuje rane faze umiranja pojmovima veoma srodnim onima koje nalazimo u Mudijevom delu: senzaciju boravljenja u jednoj fizičkoj praznini, slušanje glasne buke, odvajanje od tela, doživljaj jasnoće misli, susret sa drugim licima, približavanje svetlosti, osećanje velikog spokojstva. A ipak, ti izveštaji prethode hrišćanskoj eri.
Doktori Karlis Ozis i Erlender Haraldson, oboje psiholozi, preduzeli su jednu savremenu komparativno-kulturološku studiju koja upoređuje izveštaje o IBS u Americi sa onima u Indiji. Prema njihovim nalazima, ti izveštaji su u suštini istovetni, što znači da nisu bazirani na verskim očekivanjima i učenjima. Indijci nemaju vizije koje bi bile više hinduistički orijentisane od nehidnuističkih stanovnika zapada – suštinske karakteristike su iste.