Zavetni Kovčeg nije stvoren da stoji sam – on je bio samo jedna komponenta veće konstrukcije. Sagrađen je da bude smešten u Svetinji na Svetinjama, na svetom mestu unutar Tabernakula u divljini, u hramu koji je nekada stajao u podnožju planine Sinaj i iz koga je slava Gospoda proistekla.
I tu ću se sastajati s tobom i govoriću ti ozgo sa zaklopca između dva heruvima, koji će biti na kovčegu od svjedočanstva, sve što ću ti zapovijedati za sinove Izrailjeve…
Božije instrukcije se nastavljaju detaljnim uputstvima o izgradnjiTabernakla – Hrama i njegovog opremanja. Tabernakl se često pominje i kao šator i u mnogim knjigama se prikazuje pre kao evropska varijanta šatora nego kao beduinska, što bi bilo logičnije.
Hram je zapravo bila pravougaona drvena kutija bez krova, otvorena na strani okrenutoj istoku. Čitava struktura je zatim prekrivena lanenim platnom, kozijim runom i kožnim zavesama ili prektrivačima, da bi se dobila zatvorena struktura koja podseća na šator. Unutrašnji prostor je podeljen na dva dela: jedan je bio namenjen Zavetnom Kovčegu, a drugi sveštenicima i ceremonijalnim obredima. Sasvim sigurno se radilo o impozantnoj građevini i – sudeći po mestu gde je podignuta, istinskoj katedrali usred pustoši i divljine.
Struktura hrama je napravljenja od 48 uspravnih dasaka od drveta sitim, 20 sa svake strane i 8 pozadi. Za meru se koristio egipatski kraljevski lakat, pa je svaka daska tako bila 10 lakata duga, a jedan ipo široka (5.2 metra x 76 centimetra). Na osnovu toga se može izračunati da je Hram bio 15.8 metara dugačak, 6.4 metra širok, 4.3 metra visok, plus 91 cm koliko je bio ukopan u tlo.
Ono što se pomalja iz biblijskih opisa je slika veoma lepe građevine, u potpunosti identične praktičnom beduinskom stilu. Tu se sličnost i završava, jer je Hram bogato dekorisan raskošnim bojama, ukrasima i ogromnim količinama zlata koje je prekrivalo zidove. Od nameštaja, preko ukrasa do pribora – sve je bilo prekriveno zlatom i neverovatnim količinama lanenog platna, kozijim kožama, drvetom, srebrom i uglačanim mesingom. Ovo je bio hram i sve u njegovoj unutrašnjosti i spoljašnjosti moralo je da izazove kod vernika utisak moći i strahopoštovanja.
Ako je Kovčeg bio postavljen u unutrašnjost Hrama (zapravo u veliku kutiju – provodnik) i aktiviran, rezultat bi bio razočaravajući. Ne bi bilo nikakvih spektakularnih efekata, samo jedva primetan blesak ili nekoliko varnica i glasno pucketanje. Čemu podizanje tolikog Hrama, ako je ovo trebalo da bude rezultat? Mora da postoji i neki drugi, manje očevidan faktor. Prirodna pretpostavka je da bi čitava unutrašnja struktura i sve unutar nje oživelo ukoliko Kovčeg usmeri nekoliko hiljada volti u zidove. Ali Kovčeg je samo presudni deo Hrama koji je uzemljen, pa bi sasvim normalno funkcionisao prilikom akumuliranja – bilo kakvo pražnjenje bi se dogodilo između dva heruvima, a ne među zidovima i stubovima.
Odgovor na ovaj problem je u suprotnom principu – Zavetni Kovčeg nije izvor akumuliranja, ali Hram jeste. Tajna leži u ogromnim količinama statičkog elektriciteta generisanog kroz laneno platno, kozije runo i kožne prekrivače.