Posle oslobođenja 1918. godine u italijanskim novinama pojavio se tekst pod nazivom ‘Valva Sirmil ultlerioris’ – Vrata onostranog, koji je verodostojno izneo pojedinosti o donjem događaju.
Kiša je lila kao iz kabla, a austrougarske haubice i gromovi su istovremeno tutnjavom potresali vrhove i dubodoline Cera. U tami, u hladnoj vodi do kolena, prokisla i prozebla srpska vojska zbijeno ćuti. Neki se mole, neki povlače dimove vlažnog duvana, neki prate odsjaje haubičinih zrna.
Major Kursula naredi svom ordonansu:
– Dovedi mi komite, naredniče, da porazbijaju švapske artiljerce!
Ordonans odmah skoči i ubrzo se vrati sa grupicom ćutljivih ljudi: bili su to srpski komiti – elitni ratnici. Major Kursula im naredi kratko:
– Vi ili švabe, braćo! Locirajte poziciju teških haubica, likvidirajte artiljerce i onesposobite topovske zatvarače! Putujte u slavu jer tamo kuda idete nema ni žizna ni vremena… Zbogom komite!
Jedan stari čiča im je bio vodič, pošto je najbolje znao put i kraj. Čičica stade na čelo kolone i prigušeno reče vojnicima da ga prate ka obližnjem vrbaku odakle se čulo škljocanje topovskih zatvarača. Komite zaćutaše, povadiše bajonete, potrbuške se stadoše privlačiti švabama. Jedan švaba samo što je zalupio zatvrarač svoga topa, kad ga nenadano podiže neka tajnovita sila i zavitla ga kao kamen o čeličnu cev haubice. Komite zastadoše ne verujući svojim očima da čovek može da odleti u visinu i razbije se kao lubenica.
– Ovde je neko sa onog sveta umešao svoje prste, brate, vide li ga ti- prošaputa jedan komita drugu do sebe, a ovja je jedva prestravljeno promucao:
– Žena, kaluđerica, eno je stoji na vrhu haubice!
Prvi komita mu reče:
– Ćuti i moli Svevišnjega da i nas ne ubroji u švabe, inače ćemo zaglaviti gde ne treba.
Druge komite počeli su da likvidiraju švapske artiljerce, pa i nisu videli tananu žensku siluetu kako mirno stoji u crnoj monaškoj odori na topovskoj cevi, dok su joj je iz nedokučivih modrih očiju bleskale smaragdne munje poput dva tanka svetlosna snopa. Jednog komitu u rvanju ubi švaba iz revolvera, pa potom zapuca i na siluetu kaluđerice. Tada su se i komite i švabe obeznanile, ukipile nemoćne da pokrenu tela od viđenog prizora. Kaluđerica polete sa vrha topovske cevi ispruženih ruku kao da roni kroz noćni vazduh. Munjevito prođe kroz telo švabe, okrenu se i na isti način se vrati na toposvsku cev. Tada ispruži levi dlan na kome je podrhtavalo srce, a onda ga ponovo stegnu i nevidljivim trzajem pogodi nekog od švaba u čelo raznoseći mu lobanju u paramparčad. Jedan od komita uspe da nekako kaže:
– Ovo je ludilo braćo, ovo nije moguće ni u snovima.
Nakon toga došlo je do iznenadne eksplozije i grmljavine koja je uzdrmala planinu Cer iz temelja. Svanjivalo je. Ispod naslaga zemlje, granja, topovskih čaura i leševa, pomoli se seda kosa i crno izbezumljeno lice starog vodiča. Beše to jedini preživeli svedok apokaliptične noći u kojoj je dejstvovanjem poslanika neke više sile u potpunosti uništena baterija najmoćnijih haubica toga doba.
Više od stotinu švaba, artiljeraca, inženjeraca i pešadije, rasprsnulo se i pretvorilo u krvavu izmaglicu koja je do podveva rosila po širokom frontu neviđenog užasa, po planinskom vencu Cera na kome se branila Srbija od Austrougarske zločinačke monarhije. (Živan J.Grujičić)