Iako je Olaf znao svoje poreklo, nikome o tome nije pričao. Poverio je to tek engleskom novinaru koji je to objavio. On kaže: ‘Nikome nisam govorio o svome poreklu, jer to nije bila stvar kojom bi se čovek ponosio. U školi nismo apsolutno ništa učili o tome. To je još uvek tajna o kojoj se malo zna. Razumljivo je što me je to zanimalo, jer to je bio moj život. Tek kad sam napunio 24 godine otišao sam u Štajnhering da vidim svoja dokumenta o rošenju. Ona nose SS pečat i stari germanski žig života.
Spiskovi sa imenima dece rođene u Štajnhering klinici zapisana su u starim nacističkim registrima – shodno nemačkoj pedanteriji. Oni su strogo čuvani i klasifikovani kao ‘super tajni’. Njima su mogli da se koriste samo gradska službena lica kada bi neko od Lebensborn dece zatražilo svoju krštenicu.
Olaf je samo jednom sreo još jednog Lebensborn dečaka čija se majka družila sa njegovom. Međusobno su razgovarali samo o svojim majkama. Nisu se usudili da dotiču zajedničku tajnu rođenja.Stideli su se. O svojoj majci Olaf je govorio da je bila veoma obrazovana, iz dobre porodice, pa je u njemu pobudila zanimanje za muziku, kulturu, arhitektutu, ali je ipak ostala nacista do kraja života.
Mrzela je Jevreje, iako, kao dobro obrazovana osoba nije mogla da im ne prizna svetska dostignuća u književnosti, muzici, slikarstvu… Ipak, i ona je išla u krajnje suprotnosti, pa je sve više pokušavala da kod sina izazove osećaj inferiornosti – dakle sve suprotno od poletnih nacističkih ubeđenja iz detinjstva o ‘natčoveku koji treba da zavlada svetom’. Te protivrečnosti prouzrokovale su da Olaf krene sasvim drugim putem, od kojih bi se Hitler i Himler sada okretali u grobu. Slika levo: naslovna strana nacističkog žurnala ‘New people’ iz 1938. godine.
Olaf nastavlja svoju neveselu priču: ‘Postao sam, u stvari, homoseksualac. Hitler se zaista nikako ne bi mogao ponositi sa mnom, a i majka mi je govorila da bi u Trećem Rajhu ljudi poput mene završili u gasnim komorama. Bila je, razumljivo, protiv mojih naklonosti, ali to je proizašlo iz spleta okolnosti u kakvima sam živeo. Oca praktično nisam mnogo poznavao jer nije živeo sa nama. Odao se piću i drogi i umro u 63. godini u krajnjoj bedi, kao beskućnik. Pa, nije ni čudo.
U mladosti, kao 16-godišnjak, Olaf Zimer Švedeman pristojno je živeo kao baletan. U Parizu je tri godine bio u grupi D’Arcy sa kojom je proputovao Evropom, da bi najzad, super rasni Nordijac proveo dosta godina u Izraelu! Kakva ironija sudbine! Na kraju sam zaključuje: ‘Nadam se da će svet naučiti nešto od onoga što se u Nemačkoj događalo Nemcima poput nas. Stidim se što sam Lebensborn dete. I zato nikada neću biti ponosan što sam nemac. Međutim, veoma sam ponosan što sam ljudsko biće. Nacistički eksperimenti vršeni za vreme rata navodno su uništeni i prekinuti su nakon kapitulacije Nemačke. Međutim, izgleda da su to bila obaveštenja za javnost. Mnogi njihovi eksperimenti nisu nikada prekidani, samo su se prebacivali na neku drugu teritoriju.
Pitanje je da li je i Lebensborn projekat ikada u potpunosti prekinut, s obzirom na nacističku fanatičnost i doslednost svojim idejama, kakve god one stravične bile.