Jedna druga činjenica još je važnija. U samom prvom odeljku, rodoslovu o kojem smo govorili, reči koje se ne nalaze nigde drugde u Novom zavetu javljaju se 42 puta ili šest sedmica i imaju 126 slova, što je 7x6x3, gde su oba ova broja sadržatelji ne samo sedmica, već i 6 sedmica – da navedemo samo dve od mnogih numeričkih karakteristika ovih reči.
Ali, kako je Matej znao, kad je planirao ovu šemu za ove reči (čija je jedina karakteristika to da se ne javljaju nigde drugde u Novom zavetu), da se one neće naći u drugih 26 knjiga. Da ih neće koristiti ostalih sedam novozavetnih pisaca, osim ako ne pretpostavimo nemuguću hipotezu da se složio sa njima u pogledu tog efekta, on je morao imati pred sobom ostatak Novog zaveta kada je pisao svoju knjigu. Po svemu tome, Jevanđelje po Mateju onda je pisano poslednje.
Panjin zatim pokazuje da su sve knjige i njihovi delovi i Starog i Novog zaveta pisani po istom ovom principu, kao i da je stoga svaka od njih morala biti pisana posle ostalih 65 knjiga (što je, naravno, apsurdno), da bi mogla ispunjavati numeričke zahteve takve strukture.
Iz svega toga, kao i iz bezbroj drugih numeričkih fenomena koji se na neverovatan način provlače kroz Bibliju, Panjin naravno zaključuje da Sveto pismo ne može biti rezultat ljudskog uma, i poziva najeminentnije naučnike svog vremena da ga pobiju, čak i pred građanskim sudom koji bi utvrdio da li bi bilo koji čovek mogao napisati takvu knjigu.
Pogađate, ostao je bez protivnika, a posle toga se ni V.R.L. više nikada nije javljao. A, ako pogledamo današnjicu – zašto se o ovome ovako ćuti, to možemo samo da nagađamo.