U nekim zemljama istočne Afrike, reći za nekoga da je ‘besraman’, bez Stidenjea, neučtiv – najteža je osuda. To znači da je osoba koja je u pitanju nesposobna da živi u društvu, da se na nju ne može računati. Žene jednog plemena koje dugo nisu mogle da rode, zavetuju se da će svom prvencu dati ime Malobali, što znači ‘bez srama’. Kao način da se bajanjem otkloni sudbina. Sin ne diže pogled prema ocu, on ga se ‘Stidenjei’, Sa druge strane, pred dedom i babom, ‘nema Stidenjea’.U igrama sa unucima, babe preuzimaju ulogu njihovih dragana. Kad umru, postoji običaj koji nalaže deci da zadirkuju njeno mrtvo telo.
U nekim selima, mladi verenici izbegavaju svaki dodir do venčanja, koje će onda ozvaničiti njihovu ljubav. Da se spreči ogovaranje, da se ne dospe u situaciju zbog koje se crveni. Za slučajeve težih grešaka, preci Songea izmislili su jedinstvenu kaznu: prekršilac bi imao da se razodene, i da na jednoj nozi izdrži mimohod čitavog sela, koje bi mu ispljuvalo zadnjicu. Nepoželjnome ne bi preostajalo ništa drugo do li da ode u izgnanstvo.
Evropa je znala za ovakvo nešto u vreme stubova srama. Na njih se nailazilo u svim gradovima gde je zasedao viši sud. U manjim mestima zadovoljavali su se kakvim kocem, za koji su vezivani zločinci i prestupnici. Objava koja je bila prikucana za kolac pominjala je njihova nedela kako bi se potpirio gnev sugrađana. Za manje prestupe, često se smatralo da je dovoljna kazna dva ili tri sata izlaganja.
U Parizu i drugim velikim gradovima, stub srama je predstavljao pravu konstrukciju. Na jednoj maloj kuli na sprat nalazio se široki gvozdeni obruč sa rupama kroz koji su osuđeni morali da provuku ruke i glavu. Taj naročito neudobni položaj činio je kaznu još težom. Obično postavljen na veoma prometnom mestu – u Parizu, to su bile pijačne hale – stub srama je predstavljao privlačnu tačku za polaznike. Trebalo je sačekati francusku revoluciju, pa da ta vrsta kazne u Francuskoj bude ukinuta.