Trideset godina trajalo je ispitivanje da se utvrdi šta se desilo 23. septembra 1962. godine u francuskom selu Enez na Liru. Ali, i da se utvrdi šta je, ili ko, izazvao brojne neobjašnjive efekte. Efekte koji do tada nikada ranije nigde nisu zabeleženi i koji se od tada, pa sve do danas, nigde nisu ponovili.
Međutim, ni ova najnovija istraživanja, mada vršena najsavremenijim naučnim metodama i instrumentima, kao ni ona prethodna, nisu odgovorila na pitanje šta se i zbog čega desilo, ali potvrdila su da se nešto neobično, što ne potiče od bilo čega sa Zemlje, stvarno odigralo.
U zoru 23. septembra 1962. Zemlja je ušla u astrološki znak Vage i u odnosu na Sunce poravnala se sa sazvežđem But, a zvezda poznata kao QZ 37, mada od naše planete udaljena 100 svetlosnih godina, poravnala se sa jugozapadnom hemisferom naše planete. Bilo je 5 sati i 53 minuta. Kao i svakoga dana, tako je i tog praskozorja, u tom trenutku elektromotorni brzi voz za Rems, bez zadržavanja, prošao porek Enez na Liru i zamakao u šumu na kraju ovog sela sa 280 stanovnika.
Odjednom, voz je stao, mada je mašinovođa, po instrumentima, ali i po zvuku, video da motori rade punom snagom. Gotovo 300 putnika imalo je toliko vremena da shvati da se voz zaustavio, pre nego što su, kao i mašinovođa i dvojica konduktera – potpuno paralisani. Neki na sedištima, drugi opet na prozorima, a treći po hodnicima vagona. U istom trenutku, u nekoliko seoskih domova, lonci sa mlekom tek pristavljeni na ringle električnih štednjaka, odjednomsu proključali! Mleko se prelilo i u dodiru sa štednjacima jednostavno isparilo, a da se nije ni zadimilo. Domaćice koje su stajale pored štednjaka i gledale šta se dešava, bile su potpuno oduzete. Nisu mogle da pomaknu ni ruke, ni noge, ni da lonce skinu sa ringli.
Istovremeno, dvojica seljaka koji su na biciklima krenuli ka svojim njivama, na zaprepaštenje trojice njihovih komšija, ukočila su se, kao i točkovi njihovih bicikala. Ali, nisu pali.Ni oni, kao ni komšije, nisu mogli ni reč da izuste. Tačno u 5 i 57 voz je ponovo krenuo, a njegovi putnici i osoblje oslobodili su se paralize. Kroz sledeću prolaznu stanicu ova kompozicija prošla je sa četiri minuta zakašnjenja, koliko je kasnila i u Remsu, što se do tada, ali ni kasnije, nikada nije desilo. Domaćice, osobođene oduzetosti, pritrčale su štednjacima. U loncima je bilo tek po dva prsta mleka, ali ostatka ili njihovih tragova, nigde nije bilo. Nije bilo ni onog poznatog, neprijatnog mirisa iskipelog mleka. Analize obavljene na štednjacima, pokazale su da je mleko zaista bilo na gornjim površinama štednjaka, jer pronađeni su njegovi tragovi, ali ne i tragovi gorenja, što bi inače bilo normalno.
U trenutku kada su se otkočili, seljaci na biciklima pali su na put. Jedan je povredio lakat, a drugi glavu. A četiri minuta pre no što je došlo do deblokade ljudi i voza, 10 kilometara dalje od Eneza na Liru, u komandnoj sobi električne centrale, monitori su u 5 sati i 53 minuta počeli da upozoravaju kako energija – do danas nije ustanovljena da li električna ili neka druga – naglo skače. Od tog trenutka, pa naredna četiri minuta, na traci na kojoj se automatski beleži napon, ucrtana je linija koja ukazuje na značajan energetski skok. Ta linija vraćena je na uobičajeni nivo tačno u 5 i 57. Za to vreme, dežurni u kontrolnoj sali nisu mogli ništa da urade da bi zaustavili taj energetski udar, mada su preduzimali sve što je za slične situacijepredviđeno. Oni nisu bili paralizovani.
Detaljna kontrola svih postrojenja i instalacija centrale pokazala je da nigde nema nikakvog kvara, koji bi inače bio normalan usled snažnog energetskog udara. Najnovija ispitivanja daju elemente za izvlačenje pretpostavke da je ondašnji energetski šok bio izazvan magnetnim strujama, mada njihovo poreklo nije moguće identifikovati. Nema ni objašnjenja za fenomen da je do ovog udara došlo samo u centrali kod Eneza na Liru, u nekoliko domova u selu i u vozu, kao i kod 314 žena i muškaraca, a ne i u električnim centralama udaljenima, 30, 50 i 100 kilometara, kao i naseljima u tom krugu. Zbog svih ovih činjenica, od 1962. godine do danas, ostaje bez odgovora pitanje da li je ondašnje ‘magnetno pražnjenje’ bilo možda jedinstvena prirodna pojava ili nešto mnogo tajanstvenije.
Ovo pitanje utoliko je aktuelnije, jer su u šumi u kojoj je voz bio blokiran, pronađeni novi materijalni dokazi o, u najmanju ruku, neprirodnim, nezemaljskim uzrocima energetskog udara. Reč je, pre svega, o ‘otisku’ prečnika 35 metara utisnutom u tle šume. Promene nastale u zemljištu i na biljkama, od onda do danas, nikada laboratorijski nisu mogle biti ponovljene, jer, reč je o promeni molekularne strukture sastojaka zemlje i o molekularnim, ali i genetskim mutacijama do kojih je došlo kod biljaka, no ne samo onih u ‘otisku’, već i u njegovoj okolini.
Još je zagonetnije otkuda se na kori jednog stabla koje raste u blizini ‘otiska’ , našla mapa – astronomi potvrđuju, potpuno precizna – sazvežđa But, na neki način utisnuta u koru. Fenomen je utoliko zagonetniji jer je krajem 1974. godine taj deo šume zahvatio požar, i potpuno je nagorelo i stablo sa mapom, ali sama mapa ostala je neoštećena i sasvim jasno čitljiva do danas. Da li se u blizini tog mesta spustila neka nepoznata vanzemaljska letelica, ostaje i dalje nepoznato.