U svom račniku Vuk Karadžić dosta prostora posvećuje vešticama i veli, da se ‘veštica zovu žena koja ima u sebi nekakav nečastivi duh koji iz nje izađe i stvori se u leptira, u kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude a osobito malu decu, a slično mišljenje vlada i danas po nekim selima. Tako se u Makedoniji smatra da su veštice obično stare žene iz kojih noću izlazi duša i ide po selu, da bi noću jele mast, sir, pa posle to povraćale oko kuća po avlijama i guvnima’.
Naime, u ovim našim krajevima misli se da su veštice uvek stare žene, babe – krezube, ružne a zle krvi i naravi. Hercegovci, međutim, veruju da su one udate žene, koje nemaju manje od pedeset godina, dok u Crnoj Gori ‘vele da ima i mladijeh veštica’.
Ali, nije samo starost indikacija, već ima i drugih znakova na osnovu kojih se može reći koja je žena veštica. Da bi to proverio, narod primenjuje na primer, kada kome dođe kakva baba u kuću, a on sumnja da je veštica, mora, da bi to proverio, da obrne verige naopako i da stavi metlu iza vrata naopako, pa ako je ta žena veštica neće moći da izađe napolje. Veoma je rašireno mišljenje, u našim krajevima da sveštenici mogu odmah poznati svaku vešticu. U Hercegovini kažu da ‘svaki pop može poznati vešticu, jer kada ih pričešćuje vidi u svake krvave zube’. Međutim, nemaju samo sveštenici mogućnost da ih prepoznaju u crkvi, već to mogu i obični ljudi i to na sledeći način. Potrebno je da zabodu iglu glavaticu u prag od vrata crkve i tada je veštica zarobljena u crkvi sve dok se igla ne makne sa vrata.
Veštice se mogu raspoznati i po posebnim znacima koje nose na sebi, a veoma je rasprostranjeno i uverenje da koja god žena ima zao pogled da je ona veštica. ‘Siguran’ beleg je da svaka brkata žena ‘koju gari nausnica kao u mlada momka kad počne brkatati ono je prava pravcata i prepredena veštica’. Isto je važilo i za žene koje imaju rutave noge. Među Srbima Krajišnicima bilo je uvreženo mišljenje da se veštice poznaju po tome ‘što je brkata, gustijeh obrva, ide pogurena i oči joj utonule u glavu’,
Veštice se mogu raspoznati i po nekim specijalnim osobinama: prave veštice nikada ne mogu potonuti u vodu, ili, kako veli narod ‘ne primaju vodu u sebe i ne mogu potonuti’. Poznat je jedan slučaj istraživanja veštica u Karađorđevo vreme u Srbiji. Četvrtog avgusta 1734. godine pisao je iz Grocke gročanski egzarh Andrija Joakimović generalnom egzarhu Pavlu Nenadoviću u Beograd kako su stanovnici Hasanpašine Palanke proterali iz mesta stanovanja Milojku, mater tadašnjeg sveštenika Petra Ninkovića, zato što je nekom čoveku umrlo dete i što je pomrlo još nekoliko druge dece ‘koje od boginja, koje od bolesti’, pa su ljudi mislili da su decu pomorile veštice. Zbog toga su ljudi uhvatili popovu majku i još neke babe za koje se govorilo da su veštice pa su ih jednu po jednu vezali za uže i bacili ih u vodu bezdušno ih mučeći da se uvere jesu li zaista veštice.
Čarobnjak je kod svih naroda mogao biti najbolji i najopasniji član društva. Njega su se svi bojali. Jer, nema nijedne čudne strvari koje on ne bi mogao izvesti. On spasava od zlih duhova za vreme bolesti, on privlači u sebe zle duhove iz bolesnika, kazuje prošlost i proriče budućnost, pronalazi krivce i najzad, u stanju je da osujeti izvršenje kazne nad krivcima.
Katolička crkva je na pojavu veštica gledala ne kao na proizvod fantazija prostog naroda već kao na jednu stvarnu pojavu. Doktrina veštica se u Evropi pojavila u veoma surovo vreme, tačnije u vreme vrlo bespoštednih religioznih borbi. Zbog toga je palo i mnogo žrtava: u toku dva i po veka, u Nemačkoj je poginulo oko 100.000, a u Engleskoj oko 30.000 ljudi, a sve zbog toga što se u Srednjem veku jako verovalo u snagu demona i nečastivog.
U XVII i XVIII veku, sudije su na našim prostorima verovali da se čaranjem može zajamčiti nepovredivost tela, o čemu svedoči istraga protiv Nikole Miljakovića, vojnika, koji je 1738. godine uhvaćen u Zagrebu zbog čaranja sa osvećenom hostijom koja je kod njega nađena. Bačen je na muke, pa je priznao da je hostiju nabavio za vreme rata sa Italijom, u Ženevi. Za vreme suđenja, sedeo je vezan za neku spravu za mučenje, pa je kasnije sudija zabeležio kao dokaz da je Miljakovićevo telo zbilja bilo nepovređeno. Na mukama su ga držali skoro četiri sata.