Srodne duše nisu ništa drugo do duše koje su bile bliske kroz mnoge živote. One se tako dobro usklađuju i dopunjuju, kao da misle i rade na istim talasnim dužinama. Međusobno se pomažu pošto ih spaja čvrsta veza koja se protezala kroz vekove, tako da uspostavljaju najskladnije i najuzvišenije odnose. Sroden duše mogu biti sjedinjene ne samo u ljubavi, seksualnom životu ili braku, već i u drugovanju, rodbinskim vezama, prijateljstvu ili poslu… Ako su bili u ljubavnim odnosima kroz mnoge živote, teško da bi u sadašnjem mogle da izbegnu barem neku romantičnu vezu. Kao duše, mi smo u stvari srodni u univerzalnoj porodici. Svi smo, u krajnjem slučaju, braća i sestre u duhovnim sferama, jer smo potekli od istog Tvorca kao Njegova čeda.
Ma kako bilo teško poverovati u to, svaka duša bira svoje zemaljske roditelje. Sem jednog izuzetka. Ako je duša zloupotrebila poklonjen joj dar slobodne volje u odlučivanju, onda se mora povinovati moćnom uticaju Univerzalnog zakona koji joj nalaže da se zbog dotadašnjih prestupa, mora suočiti sa onim što je posejala. Naravno, nijednoj duše ne dodeljuje se više nego što ona može da podnese. Ali, to ne isključuje patnju. Duša, dakle, neće biti potpuno izgubljena, niti uništena pod težinomsvoje karme. No, ona najčešće bira svoje roditelje pre nego što se nađe na zemlji.
Predodređenost i sudbina postoje uporedo sa slobodnom voljom. Posledice naših pročlih ponašanja prenose se po inerciji u sadašnjost, oblikujući našu sudbinu. No, ipak, ništa ne nadmašuje od Boga datu snagu slobodne volje jedne duše. U svakom trenutku možemo da se koristimo svojom voljom i izmenimo pravac svoje putanje, svoj stav, svoje ciljeve, da izmenimo sve! Na taj način naši životi su i sudbinski unapred osenčani silama uzroka i posledice naših prošlih korišćenja slobodne volje, ali ipak podložni popravci i izmenama, uz pomoć naše sadašnje slobodne volje. Ako krenemo ka svetlosti, sve manje će biti mraka oko nas i u nama i biće nam sve lakše. Pojedini životni slučajevi mogu nam poslužiti za bolje razumevanje ovog što je rečeno.
Linda Mils, kao i većina mladih devojaka, želela je da se zaljubi u svog princa iz bajke, da stekne porodicu i da živi punim životom u izobilju. Kada je upoznala budućeg muža odmah joj se dopao, mada je bila svesna da ne odgovara idealu o kakvom je sanjala. Posebno joj se nije svidela njegova sklonost da donosi odluke umesto nje. Ali, i pored toga, njihova ljubav bila je jaka i međusobno su se privlačili. Uzeli su se i dobili dve ćerke. Prvo dete bila je Lindina velika radost. I tokom trudnoće, i posle rođenja. Linda je bila srećna i zadovoljna, a i dete je raslo okruženo majčinskom ljubavlju i negom.Sa drugom ćerkom, međutim, sve je bilo suprotno. Trudnoća je bila teška, a posle rođenja beba nije pokazivala radost dok je mati drži, dok je dojenje bila prava bitka i mučenje. Beba je postala alergična na majčino mleko, pa se moralo preći na veštačku ishranu. Jedino se smirivala u očevim rukama, a kako je rasla tako je naklonost prema ocu bila sve izraženija.
Situacija se rasvetlila tek pošto je porodica dobila tumačenje Edgara Kejsa o njihovim prošlim životima. Linda i njen muž bili su to i ranije, ali, u inkarnaciji koja je prethodila sadašnjoj bili su otac i kćerka. Njegova sklonost da u njeno ime donosi odluke i nadzire njen život prenela se i u sadašnjost. U tom prošlom životu Linda je bila prilično neposlušno i buntovno dete, a ispostavilo se da je to bila njena pobuna zbog toga što je čovek, sa kojim je u mnogim prethodnim životima bila ravnopravna, postao njen otac. Ni za njega nije to bio lak život. Podizanje deteta teško mu je palo, naročito posle smrti žene iz tog života. I prirodno, sva ta nagomilana iskustva probila su se i u njihove sadašnje živote i njihov brak.
A što se tiče dece, stvar je bila ovakva. Prva Lindina ćerka bila je njena bliska prijateljica kroz mnoge živote, pa je ta bliskost i ljubav preneta i u sadašnji. U prethodnoj inkarnaciji prva Lindina ćerka pomogla je Lindi da usklađuje odnos sa ocem (sadašnjim Lindinim mužem), kao što to i sada čini. Druga ćerka bila je ljubavnica Lindinog muža tokom mnogih prethodnih života, pa se, posledično, razvila međusobna netrpeljivost između majke i ćerke. I nije beba bila samo alergična na majčino mleko, ona nije želela ni Lindinu naklonost i ljubav, a želela je očevu. Sada su otac i čerka morali da nauče da se vole na sasvim poseban, čist i nesebičan način, za razliku od ranije. Naravno da su sva ova osećanja u porodici bila nesvesna, ali kao što se vidi, dubinski tokovi prošlih iskustava igrali su značajnu ulogu u njihovim sadašnjim odnosima.
Prema Kejsovom tumačenju, njihov zadatak sada – a tačke gledišta njihovih duša – bio je žive zajedno i potrude se da održe međusobnu ljubav i vrline, a da umanje netrpeljivot i loše navike koje su nosili u sebi kao teret iz prošlosti.