U podzemlju Britanskog prirodnjačkog muzeja nalazi se jedan fosil ljudskog skeleta, iskopan iz depozita na Grande Teri, delu karipskog ostrva Gvadalupa. On još leži čvrsto uglavljen u bloku krečnjaka teškom dve tone, koji je čvršći od mermera za statue. Uglavio se tu dok je taj krečnjak još bio tečan, a njegovo pokopavanje bilo je iznenadno, izazvano nekom katastrofom, čemu su dokaz sklop kostiju i visoki organski sadržaj stene neposredno oko njega. Telo se još nije bilo raspalo kad je počelo njegovo zatrpavanje, što znači da su te kosti iste starosti kao i stena. Ništa tu ne bi bilo neobično da moderna geologija nije odredila da ta stena potiče iz miocena, perioda od pre 12 – 25 miliona godina, kad, po teoriji evolucije, na Zemlji ne samo da nije bilo ljudi, već ni njihovih navodnih majmunolikih predaka!
I to nipošto nije usamljen primer. Svugde se uči, i smatra se naučnom činjenicom da je čovek evuluirao od neke vrste čovekolikog majmuna u toku poslednjih milion godina. Koriste se razne karte i dijagrami koji ukazuju na stepene takve evolucije. Ne govori se, međutim, o mnogobrojnim nalazima fosilizovanih ljudskih skeleta u geološkim slojevima koji se smatraju milionima godina starijim od onih u kojima se nalaze čovekovi navodni preci. Spomenućemo samo ljudske ostatke i do 200 miliona godina stare – kod Geli Hila, Ipsviča i Svanskomba u Engleskoj, u Kastenedolou i Olmou u Italiji, Abevilu, Fonteševadu i Klišiju u Francuskoj, Kanjeri u Južnoj Africi, Keiloru u Australiji i Načezu u SAD, zatim fosilizovane ljudske tragove iz perioda kembrija (pre 570 miliona godina), karbona (345 miliona godina) i jure (195 miliona godina) …, kao i razna ljudska oruđa iz tih perioda.
Zanimljiv aspekt ovog nalaza sa Gvadalupe je to što je on bio izložen javno kao kuriozitet još 1812. godine, ali kad je jednom darvinizam preovladao u naučnom svetu, on je prosto – sakriven. Prvi koji je do njega uspeo da dopre bio je antropolog Bil Kuper i to tek 1983. godine, koji je zatim o njemu napisao raspravu ‘Miocenski čovek’. Razlog tog skrivanja je jasan. Ovakvim nalazima dovode se u pitanje teorije i karijere učenih autoriteta, tako da je jednostavno došlo do medijske blokade – a ta blokada traje sve do danas. Mnogo je naučnika koji su gubili posao i čiji se radovi ne mogu objaviti ni u jednom ‘ozbiljnom’ naučnom časopisu jer se njihovi nalazi ne uklapaju u zvanične teorije o poreklu kosmosa i čoveka. Spomenimo samo dr Djuena Giša, koji je na osnovu fosilnih nalaza utvrdio da evolucije nije nikad ni bilo, zatim dr Roberta Džentrija, koji je dokazao, na osnovu radijacije u granitu, da je Zemlja stvorena za vrlo kratko vreme, i astronoma Haltona Erpa koji je dokazao da se svemir ne širi i da nije nastao span bengom, velikom eksplozijom, odnosno da takozvani Doplerov efekat treba tumačiti drugačije – posle čega mu je uskraćeno korišćenje opservatorije Palomar u Americi!
Iz istih razloga skrivana je i istina o nalazu sa Gvadalupe. Poslednji naučni spis koji spominje ljudske ostatke u tim depozitima objavio je istraživač Spenser još 1901. godine. Od tada o njima nema ni reči, jer taj nalaz podrazumeva da je ili metod procene starosti slojeva Zemlje sasvim pogrešan, ili je fosilni čovek daleko stariji od svog pretpostavljenog pretka, što je, naravno, sa aspekta evolucije apsurdno.
Većina današnjih naučnika rešava ovakve probleme oprobanim sistemom: evolucija je neosporna, a ako se činjenice u nju ne uklapaju – tim gore po činjenice!