Dolina besmrtnika. Stanovnici nebu stremeće Azije, koju s pravom nazivaju Krovom sveta, vekovima su već svesni postojanja Sambhale. Verovanje u Sveto kraljevstvo mudrih ljudi živi vekovima, a u prilog postojanju Sambhale dodatno govori i hiljadugodišnji zapis. Do nas je dospeo iz ruskog izvora pronađenog 1893. godine u rukopisu u pustinjačkom manastiru Uspenski u biizini Shatska u provinciji Tambov. Ova priča pod nazivom ‘Saga o Belovodye’ (Belovodye je ruska reč za Sambhalu ili Zemlju živućih bogova) pojavila se u izdanju od 4.aprila 1949. ruskog lista Novaya Zarya – Nova zora u San Franciscu.
Govori o mladom slavenskom redovniku Sergiusu koji je proveo nekoliko godina u manastiru na planini Atosu u severnoj Grčkoj pored Egejskog mora. Bližeći se tada tridesetoj godini života, zbog narušenog se zdravlja svoga oca morao vratiti u Kijev. Nedugo nakon povratka pozvan je da poseti kneza Vladimira Velikog (956.-1015.). Zadatak mu je bi!a knezu ispričati šta je u manastirskoj biblioteci saznao o tajanstvenoj ‘istočnoj zemlji u kojoj vladaju vrline i pravednost’. Kneza Vladimira je priča o toj legendarnoj zemlji toliko oduševila da je godine 987. Sergiusa imenovao vođom velike ekspedicije koju je opremio i poslao u potragu za ovom čudesnom azijskom zemljom.
Kneževi savetnici proceniii su da će 9.660 km s povratkom dugo putovanje potrajati tri godine, ali prošle su i decenije bez glasa o ekspediciji. Kijevljani su verovali da su svi članovi ekspedicije poginuli. Međutim, 1043. godine u gradu se pojavio starac koji se predstavio kao redovnik Sergius kojega je pre 56 godina Vladimir Veliki poslao u potragu za Dolinom besmrtnika. Najvažnije delove njegove priče uredno su zabeležili i sačuvali mistici jednog ruskog manastira i upravo je to taj spis koji je pronađen 1893. godine. Otac Sergius ispričao je da su potkraj druge godine njihovoga napornog putovanja mnogi ljudi i životinje u njihovoj grupi izginuli, što od ekstremnih vremenskih uslova, što od napada vukova i medveda. Na jednom pustom predelu grup je naiŠla na hrpu kostura ljudi, konja, deva i magaraca, što ih je toliko uplašilo da nisu želeli poći dalje. Samo dva člana ekspedicije odlučila su nastaviti putovanje sa Sergiusom, a pred kraj treće godine putovanja to je dvoje njegovih drugova ostalo u nekom selu zbog sve lošijeg zdravlja. I sam je otac Sergius došao do same granice izdržljivosti, ali je ostao odlučan da nastavi putovanje ill umre. Glasine na koje je nailazio u različitim krajevima kroz koja je prolazio dale su naslutiti da čudesna zemlja Sambhala doista postoji i da putuje u pravom smeru. Uzeo je drugog vodiča, koji ga je uveravao da ga može povesti bliže Svetom kraljevstvu, koje su lokalni stanovnici nazivali ‘Zabranjenom zemljom… Zemljom živućih bogova i Zemljom čuda’.