Sada Jgnje otvara šesti pečat i stvari se zaoštravaju: dešava se nešto što se često naziva ‘smakom sveta’. Pa ipak, ne propadaju niti ‘svet’, niti Zemlja. Njih pogađaju strašne katastrofe: ‘I gle, zatrese se zemlja vrlo, i sunce posta crno kao vreća od kostreti, i sav mesec posta kao krv, i zvezde nebeske popadaše na Zemlju kao što smokva odbacuje svoje nezrele plodove kad je veliki vetar zaljulja’ (6: 12,13).
Sve ovo ne može biti samo simbol ‘duhovnih’ turbulencija koje potresaju čoveka kada Božji duh razbije čauru onog odveć ljudskog i otpočne proces čišćenja. To što se u dubokoj fazi razvoja čovečanstva pojavljuje kao nešto unutarnje, kao čir, nesumnjivo je sadržano u tim slikama. Ali, kada se ono najniže duhovno preokrene u najviše, ni spoljašnost ne ostaje pošteđena. O ovom poslednjem svedoče i apokaliptični govori Isusovi. I oni se ne iscrpljuju u poređenjima, nego upućuju na spoljašnje katastrofe. Isus ne govori samo o ratovima i zemljotresima, nego i o tome ‘da će sunce i mesec izgubiti svoj sjaj i da će zvezde padati sa neba’ (Mt. 24,29). Situacija mora biti tako užasna da Isus upozorava: ‘I koji budu na krovu, da ne silaze da uzmu što iz kuće svoje, i koji budu u polju neka se ne vraćaju da decu svoju povedu. A teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da bežanje vaše u zimu ne bude, ili na sabat. Jer, biće tada nevolja velika, kakve nije bilo od postanja sveta do sada, niti će biti. I ako se ne skrate dani ovi, nijedno se telo neće spasiti. Ali, radi izabranih skratiće se dani ovi’ (Mt. 24, 17-22).