Ovakve tvrdnje slažu se i sa izjavom Angusa Parkera, takođe zalivskog veterana. I on je dugo služio u teritorijalnim trupama. Pošto je bio laboratorijski tehničar u lokalnoj bolnici, njegov premeštaj u Zaliv bio je odložen zbog alergijske reakcije posle primljenih vakcina pred sam njegov premeštaj.
Angus Parker je, u stvari, poslat u Prvu poljsku laboratorijsku jedinicu u pomenutom Portom Daunu – jedinicu koja zvanično ne postoji – a u kojoj radi osam timova od po pet specijalista. Kao vodnik, Parker je, kao drugi odgovorni u jednom od tih timova, bio zadužen za otkrivanje i analiziranje činjenica u vezi sa biohemijskim načinom ratovanja u Zalivu. Njegova poljska tehnika identifikovala je četiri biološka organizma koji su upotrebljeni protiv koalicionih trupa – antraks, bubonska kuga i otrovi A i B botulizma. Ove analize u potpunosti su u suprotnosti sa izjavama ministra odbrane o (ne)upotrebi biohemijskog oružja u Zalivu.
Parker je kategorički tvrdio da je ‘ljudstvo britanskih odreda bilo zaraženo sporama antraksa’. Isto kao i Bristou, Parker je bio ubeđen da su izraženi simptomi bolesti kod veterana bili pogoršani zbog anti-nervnih agenasa vakcina koje su davane savezničkim trupama. Parker veruje da su citokini dati pripadnicima trupa predstavljali zaista odbranu od biološkog oružja. Problem je samo što nije bilo dovoljno tih vakcina da bi ih primio svaki vojnik. Zbog toga je odlučeno da se uvedu i primene i druge, neispitane komponente koje su udvostručile delovanje citokina. Parker tvrdi da je ova druga komponenta bio, u stvari, gen HIV-a (side)!
Ipak, on priznaje da je možda postojao dobar operativni razlog za njegovo izdvajanje, pošto gen HIV-a udvostručava rad nekih vakcina citokina. Problem je samo što, za razliku od citokina koji se prirodno i bezbedno eliminišu iz organizma, posledica davanja HIV gena – koji prouzokuje virus side – nisu poznate. A najgore je što neki tvrde da su koalicione trupe možda bile zaražene agensima koji dozvoljavaju razvoj side, samo je problem kako dokazati te tvdnje. Pošto ta takozvana ekperimentalna vakcina nikada nije zvanično zavedena – vlasti mogu da poreknu da znaju bilo šta o njenom postojanju, pa shodno tome, i o njenim potencijalnim kontraindikacijama.
Ako se Parkerove tvrdnje pokažu tačnim, onda je verodostojno njegovo objašnjenje zašto je britanska vlada bila tako neodređena i izbegavala da ispita tvrdnje i zdravstveno stanje zalivskih veterana, te famoznog sindroma Zalivskog rata.
Pat Edington, raniji analizator CIA, kojem je bila poznata operacija u Zalivu, veruje da zna razlog odugovlačenja u vezi sa ovim problemom. Naime, obe vlade snabdevale su Sadama Huseina i znanjem i komponentama potrebnim za izradu bio-hemijskog oružja, koje su upotrebljene protiv njihovih sopstvenih trupa! Priznanje tako nečega bilo bi veoma politički opasno po obe vlade te otuda tolika nepopustljivost da se otkrije istina o sindromu Zalivskog rata.
Eksport bioloških materijala u Irak – pre Zalivskog rata – ostaje i dalje najsporiji predmet debate oko sindroma Zalivskog rata. U svom svedočenju pred američkim Kongresom februara 1993. godine, američki senator Donald V. Rigli, naveo je ni manje ni više nego 61 biološku kulturu kojom su snabdevali Irak između 1985. i 1989. godine. Na tom spisku nalaze se i botulizam, antraks i drugi otrovi koji izazivaju razne bolesti. Takođe su bili otposlani i genetski materijali uključujući i DNK za koju se tvrdi da je klonirana od ljudskih bića. Upravo ova DNK doprinosi tvrdnjama veterana da su bili izloženi napadu genetski isplaniranim organizmima i klicama čije učinke su oni preneli svojoj deci rođenoj po njihovom povratku iz ovog rata.