Posebno je interesantna nesvesna, odnosno podsvesna delatnost mozga za vreme sna. Kod usnulog čoveka svest kao da se seli u drugi plan, ali to je vreme njene pune aktivnosti. Podsvest nemarno prebira po prošlosti, izvlači stare slike, oseobe, reči i sve to kombinuje sa sadašnjosti. Stare uznemirenosti izazivaju nove, a u tom fantastičnom defileu pojmova, likova, poluzaboravljenih strahovanja, svega što čini duhovnu prošlost i sadašnjost čoveka, čovek u snu katkad vidi proročanske snove.
Stvaralački rad podsvesti za vreme sna dobija odista i fantastične oblike. Italijanski kompozitor Tartini (slika levo), koji je živeo u XVIII veku, bio je čovek svog doba i verovao je u postojanje raja i pakla. Jednom je sanjao đavola koji ga je zamolio da ga Tartini primi u svoj orkestar. Tartini mu je odgovorio: ‘Meni su potrebni samo violinisti.’ A, načastivi mu je odgovorio: ‘ A zašto misliš da ja ne znam svirati na violini?’ I poče da svira. Slušajući već prve zvukove, Tartini je zaboravio na strah i pretvorio se u ‘uši’, slušajući muziku koja ga je očarala. Kad se probudio, požurio je da napiše note koje je čuo te noći. I tako je nastala slavna kompozicija ‘Đavolji triler’. To je najbolja Tartinijeva kompozicija. Zašto je podsvest ‘dovela’ nečastivog u san i kako se uplela u pisanje nota – to se ne zna.
Firentinski matematičar iz XIII veka, Leonardo Fibonači (slika desno), jednom se u snu obreo u nekoj šumi i ugledao fantastična stabla koja ‘hodaju’ a u obliku su nekih brojki. Probudivši se, matematičar je zapisao stabla-brojeve i tako je nastao slavni ‘Fibonačijev niz’, beskrajni niz brojeva: 0, 1, 1, 2, 3, 5, 8 … – u kojem je svaki broj suma prethodna dva.
Čuveni francuski matematičar Žil Anre Poenkare (1854-1912) se sećao kako je bezuspešno pokušavao rešiti neki zadatak. Ne uspevajući da ga reši, odlučio je da ode na izlet. Došavši na cilj, zatvorio je oči i ugledao rešenje zadatka.