Postoje razni načini vraćanja u prošlost, odnosno razne tehnike regresije. Ipak se još često upotrebljava hipnoza jer omogućava veće uživljavanje u detalje pojedinih situacija i jasno doživljavanje iskustva. Međutim, ta tehnika ne ogovara svima stoga što ne može svako dostići potreban stepen hipnotičkog transa. Herbi Brenan u gore navedenoj knjizi upozorava kako tehnike koje razvijaju trans, kao što je hipnotička, nisu za one kojima doktor savetuje da se ne uzbuđuju, kao ni za one koji uzimaju bilo kakva srestva za umirenje. Stanje transa je samo za onoga koji čvrsto stoji na nogama.
Hipnozu su koristili još stari Sumeri, najstariji kulturni narod na zemlji, iz IV veka pre naše ere, a posle i mnogi narodi kao što su Egipćani, Grci, Persijanci i Hindusi, najčešće u svrhu lečenja, odnosno samoizlečenja putem sugestije. Paracelzus u XVI veku govori o lečenju putem gledanja u kuglu, zbog čega bi bolesni pali u dubok san. U takvom snu su im davane potrebne sugestije koje bi dovele do izlečenja. Ovakvo lečenje palo je u zaborav nakon perioda inkvizicije kada se zbog toga završavalo na lomači. Moderna istorija hipnoze počinje teorijom Franca Antona Mesmera, s kraja XVIII i početka XIX veka, poznatom kao ‘životinjski magnetizam’. On je bolesnike lečio putem ‘fluida’ koji je sam stvarao gladeći rukom otprilike pet ceentimetara iznad njihove glave, spuštajući je potom lagano od glave prema stopalima. Uskoro je ova teorija zabranjena, ali je ponegde dovela do naučnog istraživanja hipnoze kao metode koja se koristi isključivo u terapijske svrhe.
Krajem XIX veka razvila se praksa da psihijatri i psiholozi hipnozom dolaze do podataka iz detinjstva ispitanika, kako bi se pronašli uzroci problema, pa i manjih fizičkih poteškoća. Tako su, na primer, ustanovili da je čovek koji se boji vode preživeo utapljanje u svom ranom detinjstvu. Strah od vode, tvrdili su psihijatri, posledica je proživljene traume. Pod hipnozom se čovek, ponesen u vreme svog detinjstva, ponaša detinjasto u pravom smislu te reči, pa čak i govori kao dete.