Sedamnaestog februara 1673. godine, oko pet po podne, na kraju četvrte izvedbe ‘Uobraženog bolesnika’, Molier, koji je igrao ulogu Argantea, najednom je dobio strahovit napad kašlja praćen krvarenjem na usta. Odmah je prevezen u svoju kuću, u ulici Rišelje, gde je umro oko deset sati. To tvrde istoričari i poznavaoci velikog autora i komičara. Ali, to nije tačno, tvrdi Loken. Ništa ne potvrđuje da je Molijer zaista umro uveče 17. februara 1673. Sve što se zna jeste da je 21. februara pokopan na groblju parohije S.Eustahio.
Sahrana je ubeležena u registre parohije S.Eustahio, ali iz neobjašnjivih razloga nema potpisa svedoka. Tako nedostaje autentičnost i dokument je bez vrednosti. Tek što je Molijer nestao, visoki krugovi su nastojali ućutkati sva govorkanja i izbeći sve što bi moglo pobuditi pažnju na pisca i njegova dela. Od 1673. sve ono što je podsećalo na pisca, a pre toga je bilo slavljeno, bilo je zabranjeno i svi se plaše čak i Molijerove senke. Međutim, nakon 1703. ponovo mu ukazuju poštovanje koje je uživao na dvoru dok je bio živ. Ukratko, još jedna od pretpostavki, ali bez osnova.
Kada je grad Kazale (Monferato) potpao pod krunu Francuske, grof Erkole Antonio Matioli, veoma ambiciozan 37-godišnjak, ali i veliki intrigant, ministar vojvode od Montove Karla IV Gonzage, igrao je dvostruku ulogu, istovremeno obmanjujući i vojvodu od Mantove i francuskog kralja. Matioli je želeo da bude lukav, ali je isto oružje iskorišteno protiv njega.
Opet D’Estrad, ambasador Francuske u Veneciji, praveći se da ne zna za njegovo delovanje, zakazao mu je sastanak za 2. maj 1679. u šest ujutro, u crkvi oko kilometar od Torina, da bi mu dao znatnu sumu novca. Ništa ne sumnjajući, Matioli se uputio na zakazani sastanak. Diplomata ga je srdačno dočekao i pozvao ga da uđe u kočiju koja se uputila prema maloj krčmi nedaleko od francuske granice. Za vreme odmora D’Estrad i Matioli su izašli iz kočije i u istom trenutku se pojavio konjički odred pod komandom generala Katina koji je uhapsio Matiolija i stavio mu gvozdenu masku na lice. Silom su ga uvukli u kočiju koja je u pratnji konjanika došla u Pinerolo. Hapšenje Matiolija bio je čin koji je država morala držati u tajnosti. Kompromitovani mantovanski ministar je bio uhapšen na stranoj teritoriji, što je predstavljalo očito kršenje zakona. Stoga je ovu operaciju trebalo prikriti velom tajne.
Tako je Luj XIV u pismu upućenom opatu D’Estradu pet dana pre hapšenja naredio da se Matioli privede u Pinerolo i ‘zatvori tako da ga niko ne može prepoznati’. Pismo je zaključeno sledećim rečima: ‘Nije potrebno da iko sazna šta će se desiti tom čoveku’.
Gotovo sve pojedinosti o zatočeništvu Gvozdene maske – budna straža, tajna kojom je okružen – savršeno odgovaraju figuri Matiolija, a potvrda se može naći i u zapisu paroha iz S.Pola koji je 19. novembra 1703. zabeležio: ‘Dana 19. u Bastilji je umro Markioli, star oko 45 godina; sahranjen je na groblju u svojoj parohiji u S.Polu, 20. ovog meseca, u prisustvu majora Bastilje Rozaža i hirurga – majora Reglea, koji su to i potpisali.