Karl Gustav Jung, švajcarski psiholog i psihijatar, takođe je celog života prikupljao primere neobičnih koincidencija. U svom eseju iz 1952. Jung tvrdi da se slučajnost dešava mnogo češće nego što to predviđa teorija verovatnoće i konstatuje da zato mnoge slučajnosti moraju biti delo nepoznate sile koja teži uspostavljanju sveopšteg reda. Uveo je i termin sinhronicitet, kako bi objasnio pojavu da se naizgled nepovezani događaji javljaju u nekoj neočekivanoj vezi jedan sa drugim. Jungov saradnik Volfgang Pauli, koji je za otkriće jednog od temeljnih načela moderne fizike dobio Nobelovu nagradu, smatrao je da su slučajnosti vidljivi tragovi principa kojima se ne može ući u trag.
I neki drugi istaknuti fizičari, takođe su u svojim razmišljanjima otišli dalje od teorije verovatnoće. Još pre pola veka pokazano je da dve subatomske čestice koje su jednom međusobno reagovale, mogu ponovo reagovati jedna na drugu posle više hiljada godina i udaljenosti od više svetlosnih godina. Pošto je dugo proučavao taj fenomen, fizičar Dejvid Bom kaže da i čestice i ljudi jednostavno mogu uticati jedni na druge, jer je sve na svetu povezano sa svim – prošlim, sadašnjim i budućim – preko onoga što naziva sveobuhvatnim redom. Čestice nisu zaista odvojene već su povezane na način nevidljiv za uobičajeno poimanje stvarnosti. Prema Bomu, u području ljudskog ova teorija ostavlja mesto za efekat po kome ‘različiti ljudi među kojima vlada određena saglasnost, mogu istovremeno razvijati iste ideje’.
Međutim, treba li naglašavati kako su sve ovo samo spekulacije koje ostaju tako dugo samo fantastične mogućnosti dok njihovu ispravnost ne potvrde uverljivi naučni dokazi. A kada bi se to dogodilo, verovatno bi se moralo priznati da je koordinatni sistem centimetara, grama i sekundi, kojima običavamo objasniti pojave u našem svetu, u stanju da predstavi samo deo stvarnosti i da treba pronaći i druge koordinatne sisteme kojima bi bile opisivane pojave i zakonitosti u ostalim njenim segmentima, dakle više ne samo ‘fizičkog’ svemira. Traga se uveliko za tom tajanstvenom dimenzijom koja toliko fali da bi se štošta objasnilo. A možda je ljudska misao ta tajanstvena dimenzija koja rešava sve!?