A onda je sve puknulo kao mehur od sapunice. Dokumentarac TV BBC u kome je žestoko kritikovana priča o kamenju iz Ike je privukao pažnju peruanskih vlasti koje su pokrenule istragu. Uhapšen je Bazilio Usčoja, koji je priznao da je lično izgravirao kamenje. Nameravao je da ga prodaje kao suvenire za turiste i nije očekivao da će priča poprimiti tako veliki obim. Kada su ga ubrzo pustili iz privora jer nije bilo osnova za podizanje optužnice, Usčoja je nastavio da gravira i prodaje kamenje, ovoga puta javno i sa blagoslovom vlasti. Kamenje iz Ike je bilo prevara i zvanično je proglašeno delom turističke industrije. Ovim je priča završena. A, da li je …?
Kada smo suočeni sa kontroverzama ove vrste, ništa nije jednostavno. Oni koji veruju u drevno poreklo kamenja tvrde da je farmer priznao prevaru samo zato da ga ne bi uhapsili što je prodavao vlasništvo države – autentično kamenje koje potiče iz drevne prošlosti. Po peruanskom zakonu, arheološki nalazi se moraju predati državi, a onaj ko to ne učini se proglašava krivim po kratkom postupku i završava u zatvoru. Priznavši prevaru, farmer je pušten na slobodu i nastavio je da svojoj porodici zarađuje za život. Kada ga je fon Deniken posetio 1973. godine, Usčoja je potvrdio da je falsifikovao crteže, ali je kasnije u intervjuu nemačkom novinaru Andreasu Fišeru tvrdio sasvim suprotno. Kamenje je autentično, insistirao je Usčoja, a prevaru je priznao da bi izbegao odlazak u zatvor.
Kabreri se ponekad prebacuje da je od početka bio u toku sa prevarom i da je verovatno zarađivao dobro na drevnom kamenju. Međutim, dokaza o njegovom profiterstvu nema. U svakom slučaju, Kabrerin originalni motiv da sačuva kamenje, sasvim je očigledan. Zajedno sa braćom Soldi, pokušao je da privuče pažnju vrhunskih arheologa, ne bi li ih naveo da istraže ono što je smatrao vrhunskom preistorijskom misterijom. Interesovanje braće Soldi je pokrenuto početkom 1961. godine kada je tokom poplave reke Ike u regionu Okukahe otkriven veliki broj neogično graviranog kamenja.
I arhitekta Santjago Agurto Calvo, tada rektor Univerzidad nasional de Ingenieria, zaiteresovao se za kamenje. Kupio je veliku količinu i 1966. godine počeo da iskopava preinkanske grobnice oko Okukahe. U tekstu objavljenom te godine, Kalvo opisuje dizajn kamenja: ‘neidentifikovane stvari, insekti, ribe, ptice, mačke, fabulozna stvorenja i ljudska bića… u detaljnim i fantastičnim kompozicijama’. Dve godine kasnije, Kalvo je poklonio veliki deo svoje kolekcije graviranog kamenja muzeju u Iki, ali mu nije uspelo da natera odelenje za kulturu provincije da region Okukahe proglasi zaštićenim područjem, kako di se sprečilo ilegalno iznošenje drevnih artefakata.