Jedan poginuli mornar im je ispričao: ‘Bio sam na jednom nosaču nafte. Kad je naš brod potonuo, svi smo se vrlo brzo udavili. Nisam nimalo trpeo, ali sam bio krajnje iznenađen kada sam osetio čudesnu snagu kojom sam se mogao izvući iz olupine. Napredovao sam između krhotina. Onda sam u jednom trenutku postao svestan da se nalazimo duboko u moru. Sve je bilo nepokretno, kao u snu. Sećam se kako smo se kretali i disali – mislim da je to bio jedan drugi tip disanja. U svakom slučaju, oslobodio sam se kao i neki od mojih prijatelja. Udaljili smo se, ne znajući sasvim pouzdano šta da da radimo. Onda smo između sebe otkrili jednog neznanca. Njegova je odeća bila potpuno suva i hodao je kao da oko nas ne postoji voda’.
Nepoznati je dalje vodio mornara i njegove drugove prema nečemu što mu se učinilo kao izlazak sinca. Kada je pokušao da se okrene i pogleda unatrag, vodič ga je u tome spreči i rekao mu: ‘Još ne! Morate nastaviti do Doline senke i smrti. Tek se tamo, ako želite, možete okrenuti!’ Nastavili su da hodaju, sve dok mornar, prema sopstvenim rečima, odjednom nije postao svestan da se više ne kreće u vodi: ‘Bio sam umoran i pospan. Noge su mi otkazale poslušnost. Seo sam na travu i odmah zaspao.’
Na kraju je preminuli mornar gospođi Gaskonj rekao: ‘Silno sam se iznenadio kada sam se probudio i našao se na nepoznatom mestu. Odjednom sam zaboravio kako sam uopšte ovamo stigao! Ali, malo pomalo, sećanje mi se vratilo. Uz pomoć drugova, koji su još bili kraj mene, mogao sam da rekonstruišem sve što se dogodilo. Za to vreme, nepoznati je samo slušao ne izgovorivši ni reči. Najzad, kad sam ga zapisao odakle dolazi i zašto nas je doveo ovamo, odgovorio je: ‘Ja sam običan mornar kao i vi, ali kako sam ovde već neko vreme, mislio sam da bih mogao da vam pomognem! Trebalo nam je određeno vreme da shvatimo da smo mrtvi! Sve je bilo tako različito od onoga što sam očekivao da sam jedva mogao da verujem. Sve je divno, zaista divno… Ova ‘zemlja’ je mnogo bolja od one koju smo napustili i sve je u najboljem redu…’