Dešavalo se da stub srama ima efekat suprotan onome sa čime se računalo. U Engleskoj, gde je često korišćen za delikte štampane reči, on je ne jednom bio mesto gde su održavani provladini skupovi. Kad je pisac Danijel Defo bio osuđen na tu kaznu, 1703. godine, gomila se okupila pred stubom da kažnjenika pozdravi. Ali postoje i drugi razlozi zbog kojih se nije nastavilo sa takvom praksom. Masovna urbanizacija Evrope dovela je do međusobnog udaljavanja jedinki. Ljudi su se sve manje poznavali, pa je tako javno sramoćenje izgubilo svoju efikasnost.
I za Bibliju, sram je neodvojiv od ljudske sudbine. Mit o izgubljenom raju je, u tom pogledu, naročito značajan. Adam i Eva, koje je dragi Bog stvorio kao nage, žive u svetačkom blaženstvu. Onda, jedu zabranjeno voće, ubrano sa drveta poznanja dobra i zla. Kazna ne izostaje: oni će biti proterani iz raja zemaljskog; njihove oči će se otvoriti, i oni će primetiti da su nagi. Biblija, tako, uspostavlja vezu između srama i krivice. Jer, lopov uhvaćen na delu, raskrinkani lažljivac, otkriveni varalica – sve njih može obuzeti isto osećanje kao ono koje je imala devica Suzana kad su je starci iznenadili golu na kupanju. Međutim, jedni su ozbiljno prekršili opšte prihvaćena moralna pravila, dok je mlada devojka bezazlena žrtva starih pohotljivaca.
Psihoanaliza je krenula putem biblijskog mita. Ako je osećanje srama slično kod počinioca neke greške i kod žena čija je intimnost povređena, u tome treba negde videti zajedničko poreklo. Frojd i njegovi učenici će ga potražiti u lavirintima nesvesnog.
Prema psihoanalitičarima, od samog rođenja, mali čovek se suočava sa nizom drama koje će, malo pomalo, ustrojiti njegovu ličnost i integrisati ga u društvo. Njegov psihički život rukovodi se primitivnim željama.On želi da sisa svoju majku, i to mu pričinjava veliko zadovoljstvo. Takvo ponašanje donosi mu osmehe na lice i izraze naklonosti. Ne manje zadovoljstvo oseća i kad prazni creva po završenom varenju. Ali, vrlo brzo upoznaje se i sa gađenjem koje majka ispoljava kada se uneredi. Peru ga, njegove pelene uzimaju vrhovima prstiju, stavljaju ga na noćnu posudu, zabranju mu da slobodno izražava svoje zadovoljstvo. Ima li, onda, delova tela kojih bi se valjalo Stidenjeeti, ima li sramnih fizioloških radnji? Malo – pomalo, njegova ishrana će morati da se uobroči. Uskoro, biće odbijen od sise. Dete će početi da shvata da majka nije samo njegova, da prsa koje toliko voli da sisa nisu samo njegova, i posebno, da ih deli sa nekim drugim: sa ocem. Nesvesno, dete bi želelo da ta prepreka što mu stvara neprilike zauvek isčezne.
Ali, to opravdano osećanje mu je takođe zabranjeno, jer pokazuje da svoga oca treba voleti i poštovati.