Lukavi Konstantin raspolažući ‘zmijskim’ moćima Koplja, držao je sveti talisman moći i otkrovenja na grudima pred okupljenim crkvenim ocima na Prvom ekumenskom koncilu kada je , kao ‘Trinaesti Apostol’ obučen u carsku crvenu boju, imao smelosti da obznani Dogmu Svetog Trojstva i nametne je crkvi. U starosti, gradeći novi Rim u Konstantinopolju – tvrđavu koja će izdržati sve napade u toku od više od hiljadu godina – Konstantin je sa Kopljem ispred sebe izašao izvan granica novog grada govoreći: ‘Idem Njegovim stopama, onoga koji ide ispred mene’.
U postepenom opadanju Rimskog carstva tokom narednih vekova Koplje je odigralo značajnu ulogu, kako u odolevanju najezdi sa severa i istoka, tako i u preobraćanju varvara na novu veru. Nizali su se ljudi kao Teodosije koji je porazio, zahvaljujući Koplju, Gote 385. godine naše ere, pa zatim Alarik Smeli, divlji preobraćenik u hrišćanstvo koji je preuzeo Koplje pošto je opustošio Rim 410. godine naše ere, zatim Ecijus, ‘poslednji Rimljanin’, zatim moćni Vizigot Teodorik, koji je uz pomoć koplja ujedino Gale da bi suzbio varvarske horde kod Troja i suzbio napade svirepog Hunskog vođe Atile 452. godine.
Justinijan, apsolutista i verski fanatik, koji je ponovo osvojio teritoriju starog Rimsog carstva i svom narodu dao čuveni ‘Codex Juris’ prepustio je s poverenjem svoju sjajnu sudbinu Koplju. Visoko je podigao Koplje kad je naredio zatvaranje ‘Atinske škole’, proterujući slavne Grčke naučnike iz svog carstva. Bila je to fatalna odluka koja je lišila srednjevekovnu Evropu grčke misli, mitologije i umetnosti, dajući joj posebnu odliku mračnjaštva i predrasuda, koja se hiljadu godina kasnije raspršila u briljantnom svetlu italijanske renesanse.