Brojne vizije fantomskih vojnika zabeležene su gotovo u svim vremenima. U junu 1967. godine jedan konzervator iz Nacionalne biblioteke Francuske, Žan Pjer Segvin, u jednom članku objavljenom u ‘Mondu’ piše da je pronašao stotinak publikacija u kojima se spominje pojava oružanih trupa, ljudskih figura, ali i životinja. U jednoj od njih navodi se da su 11. septembra 1597. godine dve potpuno opremljene vojske u Sarlatu ‘započele’ veliku bitku. U Nemačkoj su, 27. januara 1795. godine, pred pedesetak osoba, koje su bile u polju, iskrsnule čete pešaka raspoređenih u tri reda i predvođena s tri oficira koji su nosili crvene zastave. Onda je trupa zastala i prvi red je opalio iz pušaka na seljake koji, međutim, nisu čuli nikakve zvuke pucnjave. Iznad tog reda vojnika podigao se vrlo gust dim, a kada se razišao, ugledali su na mestu pešaka, husare na konjima, koji su istog trena nestali. Scena se ponovila 3. februara oko 8 sati ujutro pred četiri stotine seljaka, od kojih su im najhrabriji krenuli u susret. Kada su stigli na messto pojave, nisu zatekli nikakav trag, ali su ih ostali seljaci, kao i u slučaju Gatrijevih prijatelja na Kritu, videli usred fantomskih vojnika u različitim uniformama. Još jednom, pojava se dogodila dvanaest dana kasnije pred tridesetak meštana.
Parapsiholozi smatraju da postoji ‘reverberacija’ (odbijanje svetlosti) vremena, koja može biti vizuelna ili auditivna. Zbog nepoznatih okolnosti, slike i zvukovi iskrsavaju u našoj sadašnjosti kao da su negde zabeležene. Verodostojnost objašnjenja za takve fenomene noš nema, kao ni za slučaj dve mlade Engleskinje koje su 26. jula 1952. godine letovale u Normandiji, u blizini plaže gde su se devet godina ranije iskrcale savezničke trupe, tačnije odred kanadske kraljevske pukovnije, koji se pod kišom bombi borio do poslednjeg čoveka. Njih dve to tada nisu znale, ali su ih u toku noći probudili zvuci bitke. Doroti i Agnes Norton, terane refleksom iz rata, nisu smele da pale svetlo, već su u mraku slušale eksplozije koje su im se približavale.Već je svanjivalo kada su odlučile da se sklone u podrum, ali pre nego što su su napustile sobu, znatiželja im je nadvladala strah, pa su izašle na terasu da vide šta se to događa. Videle su samo pustu plažu, ali zvuci su se još sledećih sat i po pojačavali ili jenjavali. Njihova zapažanja o događajima na plaži kasnije je sa stvarnim zbivanjima vremenski uporedio Hjudž Halet, kapetan koji je zapovedao kanadskom Kraljevskom pukovnijom i preneražen ustanovio da se sve faze potpuno slažu – što engleske turistkinje nikako nisu mogle znati u detalje!
Jedno od najbizarnijih objašnjenja ovog fenomena u poslednje vreme pokušava da pruži Hari Martindejl. On je više od trideset godina nastojao da protumači događaj kojem je prisustvovao još 1953. godine u podrumima Nacionalne galerije u Jorku, u Britaniji, kada je ugrađivao u zgradi centralno grejanje i bušio rupu na podrumskoj tavanici.
Martindejl je, tvrdi, odjednom čuo zvuk trube i nakon nekoliko trenutaka jedan rimski vojnik umarširao je u podrum i to – pravo kroz zid! Za njim je sledio drugi na konju, a onda i čitava četa vojnika. Zaprepašćeno ih je posmatrao, primetivši da su svi jednako odeveni, sa šlemovima koji su im dopirali do ispod brade, a od struka na gore imali su kožne vrpce spojene u prsluk. Nosili su suknjice i bili naoružani kratkim mačevima, a jedan vojnik je imao okrugli štit s ispupčenim grbom.
Hari Martindejl kasnije je otkrio da ispod Nacionalne galerije prolazi stari rimski put, a merdevine na kojima je stajao bile su postavljene u rupu produbljenu do nekadašnje rimske kaldrme. To, po njemu, objašnjava zašto je ispeo da im vidi noge tek kada su zakoračili po rimskom putu. Prizore ili događaje koji su se odigrali na nekom mestu ‘upija’ kamen – smatra Martindejl. Prma tome, trenuci prošlosti se mogu reprodukovati kao na video traci, pa ih povremeno možemo čuti ili videti.
Kamen na Kritu, kamena plaža u Normandiji, zdanja od kamena, najčešće stare kule ili zamkovi, u kojima se pojavljuju utvare – da li ova pretpostvaka ima osnova? Ali ko, ili šta odlučuje šta će kamen da ‘upamti’ i kada će ta sećanja reprodukovati?