Prvi put otkako se proučava SBS, klinička smrt bila je jasno definisana – kao ‘kada zbog nedovoljnog priliva krvi u mozak nastupi gubljenje svesti kao posledica disajnih i cirkularnih smetnji’. Upotrebom EKG monitora trajanje kliničke smrti može biti i vremenski tačno određeno – između 45 sekundi i dva minuta.
Tim je odlučio da se pacijenti ispituju što pre posle nihovog vraćanja u život. Lekarsko osoblje ih je pitalo da li imaju bilo kakvo sećanje na period njihovog besvesnog stanja, i ako imaju, kakve pojedinosti o tome mogu da kažu. Godinu dana kasnije, tim ih je ponovo ispitivao da bi ustanovio da je SBS uticao na njihove živote.
Prema njihovom istraživanju, od 62 bolesnika koji su prijavili SBS (49 muškaraca i 13 žena), u prvom razgovoru većina se setila nekih klasičnih elemenata fenomena SBS – osećanja spokojstva, napuštanje tela, posmatranje sopstvenog vaskrsenja odozgo, ulaska u tunel, susreta sa suštinom svetlosti, viđenja preminulih rođaka i onda donošenja svesne odluke o povratku u telo. Trideset petoro pacijenata doživelo je ono što se naziva ‘duboki SBS’ – prošli su kroz nekoliko klasičnih elemenata, ali precizno su se setili detalja svega što se događalo.
U narednom razgovoru godinu dana kasnije, novih 18 pacijenata je prijavilo SBS. Istraživači kažu da su ti pacijenti osećali da je njihovo iskustvo bilo suviše lično da bi ga prepričavali odmah posle događaja i da su tu priču zadržali za sebe. Doktor Van Lomel je zaključio da dužina iskustva nije u vezi sa dužinom prestanka rada srca, niti ličnost pacijenta ima neke veze s kvalitetom iskustva. To protivreči teoriji britanskih skeptika kakav je i dr Sjuzan Blekmor. Ona smatra da ekstrovertne ličnosti i one koje se sećaju svojih snova pre mogu dati podrobne izveštaje o SBS-u, ali za koje ona misli da je to stanje verovatno proizvod previše razvijene mašte.
Iako naučnici kažu da je prerano prosuđivati o tome da li takva vrsta iskustva menja živote pacijenata, činjenica je da su neki ateisti posle toga prigrlili veru, a mnogi prethodni pacijenti postali su društveno svesni i počeli su raditi za razne dobrotvorne organizacije. Na život, smrt i druge ljude sada gledaju mnogo pozitivnije.
Holandski lekari su ovim istraživanjem stavili pod sumnju jedan od osnovnih postulata fiziologije – da je naša spoznaja jedna od najvažnijih funkcija mozga. Oni uporno i sa sigurnošću tvrde: kada mozak prestane funkcionisati, spoznaja nastavlja svoje postojanje. Sigurno je da mozak nije nikakva misleća materija i verovatno takva materija i ne postoji.
Poznato je da prilikom prelaska u drugi svet, mnogi ljudi vide i osete neobične stvari i dožive vizije. Statistički podaci izvedeni iz desetogodišneg istraživanja govore sledeće: od 344 pacijenta i 509 reanimacija, samo su 62 osobe (18%) govorile o nekim sećanjima. Holanđani su odredili deset znakova SBS i odredili učestalost pojave. Više od 56% od grupe ispitanih iskusili su za vreme kliničke smrti pozitivne emocije. U 50% slučajeva nastupa spoznaja o sopstvenoj smrti, dok je susrete sa umrlim ljudima doživelo 32% ispitanika, a 31% onih koji su preživeli kliničku smrt govori o putovanju kroz tunel. Slike zvezdanog neba videlo je 29% pacijenata, a samog sebe 24% ‘umrlih’. O bleštavom svetlu govori 23% ispitanih, a samo jedan čovek je video jarke boje. Slike iz prošlog ćivota koje se smenjuju videlo je 13% pacijenata, a 8% njih govori o tome da su jasno videli poznatu granicu između svetova života i smrti. Niko od ispitanika nije osetio negativne niti bilo kakve emocije koje bi ih uplašile. Upečatljivo je i to što o vizuelnim utiscima pričaju i ljudi slepi od rođenja, gotovo do reči ponavljajući priče onih koji mogu videti.