Nije mali broj onih roditelja čija su očekivanja prema deci prevelika. Ukoliko je dete darovito i očigledno je da poseduje potencijal, ta očekivanja su donekle i opravdana. Međutim, češće je reč o tome da roditelji preko dece žele da ostvare ono što sami nisu uspeli u životu. Mnogi roditelji nagovaraju decu da upišu, na primer, prava ili medicinu, jer su oni sami želeli da budu advokati ili lekari. Ne biraju načine ubeđivanja, pa im često obećavaju ono što ne mogu da ispune, a deca upisuju fakultete kojima nisu sklona. To kasnije u životu može skupo da ih košta. Prevelika očekivanja roditelja uglavnom su praćena i kritičkim stavom prema deci. Te kritike koje roditelji neprestano upućuju detetu jako negativno utiču na njega. Ono postaje preopterećeno stalnim strahom da li će to što radi zadovoljiti očekivanja roditelja. Ukoliko dete nije u stanju da ispuni sve ono što mama i tata od njega očekuju, osećaće se veoma loše. Izgubiće samopouzdanje i smatraće sebe nedovoljno spremnim i nesposobnim. Normalni roditelji bi trebali da detetu u takvim situacijama pruže punu podršku i uvere ga da je dovoljno dobro, a ne da ga kritikuju.