Čovekova težnja da bude uspešan, da se usavršava i da sve što radi, radi što je moguće bolje, potpuno je pozitivna karakteristika. Naravno, pod uslovom da je ta težnja umerena i usklađena sa realnim mogućnostima i potencijalima određene osobe. Psiholozi prave razliku između dve vrste perfekcionizma – pozitivnog i negativnog. Odličan primer pozitivnog perfekcionizma je kada student koji studira ono što voli i što mu ‘leži’ postavi sebi za cilj da ispite polaže sa što većom ocenom, kako bi kroz prosek ostvario uslov za dalje školovanje nakon okončanja osnovnih studija. Kada počne da niže devetke i desetke on će biti srećan i jako zadovoljan, ali istovremeno njegovi apetiti počinju da rastu. Postavlja sebi sledeći cilj – da bude student generacije. Nakon što mu i to pođe za rukom, njegov narednik zadatak je doktorat. I tako dalje. Uspesi se nižu jedan za drugim i to osobu koja ih ostvaruje ispunjava i jača joj samopouzdanje. Suprotno tome, negativan perfekcionizam je onaj kada osoba sebi istovremeno postavlja više nerealnih ciljeva u raznim oblastima. Iako će se u nekim sferama dobro pokazati, ona će biti nezadovoljna i stalno će prebacivati sebi zbog nedovoljno dobro ispunjenih zadataka na svim poljima. I kada je u nekom segmentu jako uspešna, njen utisak je da je to postignuće daleko od maksimuma. Ko radi taj i greši, to je svakom normalnom čoveku jasno. Međutim, za negativne perfekcioniste je i najmanja, potpuno beznačajna greška, veliko razočarenje. Takav stav čini osobu jako nesrećnom. Za perfekcioniste ne postoji ‘zlatna sredina’. Njima je sve crno ili belo. To je jedan potpuno pogrešan i izuzetno opasan pogled na život. Iz takvog pogrešnog razmišljanja nastaju i pogrešni postupci. Vremenom se kod takvih osoba razvija nepoverljivost i strah od samootkrivanja i razmene osećanja sa bilskim ljudima iz njihovog neposrednog okruženja. Zato se neretko dešava da perfekcionista bude stigmatizovan, odnosno odbačen od okoline.