Povijest numerologije: Povjesničari vjeruju da je moderna numerologija integracija učenja starog Babilona, Pitagore i njegovih sljedbenika (Grčka 6. st. pr. n. e.), astroloških principa helenističke Aleksandrije, ranokršćanskog misticizma, okultizma ranih Gnostika i hebrejskog sistema Kabale. Zapisi indijskih Veda, kineski “Krug Mrtvih”, i egipatska “Knjiga Vladara Tajne Kuće” (Ritual Mrtvih); jaki su dokazi za tisućljetno postojanje numerologije.
Pitagora i drugi filozofi njegova vremena, vjerovali su da su matematički principi “praktičniji” (lakši za reguliranje i klasificiranje) od fizičkih, i zbog toga stvarniji. Ta ideja u skladu je sa filozofskim pragmatizmom, i izborom stalnih koncepata namjesto promjenjive fizikalnosti.
St. Augustine Hippo (354 – 430) pisao je “Brojevi su univerzalan jezik koje božanstvo nudi čovječanstvu kao dokaz istine”. Kao i Pitagora, vjerovao je da iza svega stoje brojčane veze, te da se tajne tih veza mogu otkriti mentalnom potragom ili božanskim proviđenjem.
Nakon prvog zasjedanja Nicae 325. g., Rimsko carstvo klasificiralo je odstupanje od vjerovanja državne Crkve kao civilni prekršaj. Numerologija se nije omilila kršćanskom autoritetu vremena. Pripisana je nepriznatim vjerovanjima, zajedno sa astrologijom i ostalim oblicima divinacije i “magije”. Kroz to religijsko pročišćavanje počeo je nestajati duhovni značaj do tad pridan “svetim” brojevima. Unatoč potiskivanju, mnogi ostaju predani vjernici i održavaju znanje u tajnosti.
Primjer utjecaja numerologije na englesku literaturu nalazi se u djelu Sir Thomasa Browna “Discourse The Garden of Cyrus” iz 1658. Autor u tom djelu ilustrira značaj broja pet i relevantne matrice tog broja kroz umjetnost, prirodu i misticizam. “The Discourse” (hr. Govor) je kasni primjer utjecaja Pitagorine misli na englesku književnost.
U nekim slučajevima numerološke divinacije, ime i datum rođenja koriste se kao sredstva analize i definicije karaktera i sklonosti osobe.
