Godine 1970. jedan litvanski naučnik, nastanjem u Nemačkoj, doktor Konstantin Rodiv (slika dole levo), šokirao je parapsihološku zajednicu na engleskom govornom području svojom knjigom ‘Proboj’, koja je pre toga objavljena u Nemačkoj. Rodiv je lično radio s Jurgensonom i tvrdio je da i sam snima tajanstvene glasove pomoću magnetofona kao i da će to rado demonstrirati svakome ko želi da ga poseti.
Njegova zapažanja dobrim delom slagala su se sa Jurgensonovim. I on je, na primer, potvrđivao da ovi glasovi govore poliglotskom mešavinom jezika. Dalje, da odgovaraju na direktna pitanja ako im se upute za vreme seanse snimanja. I najzad, da svako, posedovao ili ne, sposobnosti vančulnog opažanja, može da snimi ove glasove pod uslovom da je uporan i da eksperimenti traju dovoljno dugo.
Međutim, Rodiv nije bio pristalica ‘open mike’ tehnike, odnosno metode ‘otvorenog mikrofona’, koji je primenjivao Jurgensen, i radije je snimao direktno iz radija, na opsegu belog šuma. Ovo mu je ponekad stvaralo probleme. Snimljeni glasovi najčešće su bili slabi i skeptici su govorili da su to, u stvari, fragmenti komercijalnih emisija. a nije ga baš proslavilo što je jedanput greškom snimio emisiju Radio-Luksemburga.
Ni ova teorija, koju su kritičari često potezali, ne može da objasni široku gamu Rodivovih magnetofosnkih efekata. Mada su mu se događali kiksevi da povremeno uhvati radio signale i omaškom ih protumači kao ‘psihičkeglasove’, bezbroj puta ovi ‘glasovi’ jasno su izgovarali njegovo ime. To su morali da priznaju čak i njegovi protivnici. Na primer, Triniti koledž u Kembridžu u Engleskoj, dao je 1970. godine odsustvo za naučno-istraživački rad izvesnom Dejvidu Elisu da bi proučio Rodinove glasove. Iako Elis nije kategorički podržao zaključak o paranormalnosti ovog fenomena, u tekstu koji je 1974. objavio u magazinu ‘Psychic’ nalazi se i sledeće opažanje: ‘Kad je prisutan doktor Rodiv, glasovi se ponekad obraćaju i drugim učesnicima, inače uglavnom govore s doktorom – čiji je nadimak ‘Kosti’. Naročito su zanimljive primedbe kad je on odsutan. Snimak može početi rečima: ‘Treba nam Kosti’ ili ‘Kosti nam treba ovde’ ili glas može da zameri ‘Sakrili ste Kostija’.
Do svoje smrti, Rodiv je mnogo puta dozvoljavao da ga naučnici testiraju i organizovao je brojne ‘probne’ demonstracije širom Evrope. U vreme kada je jedna britanska izdavačka kuća još razmatrala predlog da objavi njegovu knjigu, on je doputovao u Englesku da lično prikaže svojim eventualnim izdavačima kako vrši snimanje. U decembru 1969. godine u jednom londonskom studiju za snimanje izveden je kontrolisani eksperiment. Izdavači su doveli jednog inženjera, poznavaoca svih finesa snimanja, da nadgleda opit. Rodiv je isprva imao teškoća da ulovi glasove u ovoj sredini na koju nije bio navikao i prvi pokušaji mu nisu uspeli.
Jedan od gostiju koji su s Rodivom razgovarali o tehničkim pojedinostima, izjavio je da bi prihvatio samo nepobitan dokaz. Na primer, ako bi glas izgovorio ime neke prisutne osobe. Pošto bi bilo zaista neverovatno da to ime ‘lebdi u vazduhu’, emitovano iz neke radio-stanice, za njega bi to bio dokaz da glas stvarno pokušava da uspostavi kontakt. U međuvremenu, radio-inženjer ponovo je uključio magnetofon. Korišćena je nova magnetofonska traka. Posle dva minuta Rodiv je zatražio da čuju snimljeni materijal. Četiri čoveka požurila su ka magnetofonu. Odande je, jasno i bez i trunke sumnje, dopro ritmički glas koji je govorio otprilike dvaput brže od ljudskog: ‘Rodiv tamo.’
Od svih ljudi najviše se zgranuo inženjer. On je glatko odbijao mogućnost da neki glas ipak bude zabeležen na traci. Ali, glas je bio tu i izgovorio je ime osobe koja je u eksperimentu igrala ključnu ulogu.