Hladnoratovska trka u naoružanju podrazumevala je i uporne pokušaje da se telepatija iskoristi kao način da se dođe do poverljivih informacija koje neprijateljska strana brižljivo krije, i tu su jednako SAD i Sovjetski savez nastojali da, daleko od očiju javnosti ili u eksperimentima koji su prividno imali drugi karakter i nisu se direktno odnosili na obaveštajno delovanje, postignu toliko željenu prednost. Istovremeno, hipnoza, droge i lobotomija, posebno ili u kombinaciji, bili su sredstva kojima se tragalo za famoznim ‘serumom istine’ pod čijim delovanjem nijedan od stranih agenata i špijuna ništa neće moći da sakrije pred islednicima. S druge strane, eksperimenti sa elektrošokovima, LSD-om, ketaminom i psilocibinom, kao i unošenje u podsvest poverljivih informacija tokom promenjenog stanja svesti, bili su sračunati da stvore ‘superagenta’, koji u slučaju da bude podvrgnut ispitivanju od strane neprijatelja, zahvaljujući blokadi u podsvesti, neće biti u stanju da otkrije nikakve kompromitujuće podatke!
Jedan od upečatljivih slučajeva ‘kontrole uma’, krajem 40-ih i početkom 50-ih godina prošlog veka odnosio se na poznatu manekenku Kendi Džons, čije je pravo ime bilo Džesika Arlin Vilkoks. U knjizi ‘Kontrola CIA nad Kendi Džons’ autor Donald Bein prenosi brojne sate razgovora sa manekenkom i njenim suprugom, koji otkrivaju kako je sprovođen sistematski program da se stvori alternativna ličnost i manipuliše njome, tako da osoba čak i nije svesna kakve sve tajne informacije poseduje i na koji način ih prenosi tamo gde ih njihovi kreatori upućuju. Tako je i Kendi Džons, i ne znajući, bila špijun visokog ranga, zahvaljujući posthipnotičkim komandama. Pretpostavlja se da je sličan model upravljanja ličnošću i navođenjem da izvrši naredbe kojima je ona ‘programirana’ bio primenjen i u slučaju Lija Harvija Osvalda, atentatora na Džona Ficdžeralda Kenedija 1963. godine u Dalasu, Sirhana Sirhana koji je 1968. ubio Roberta Kenedija, i u još nekim slučajevima.