Fidelija mi je pružila dokaze. Opisala mi je, na primer, neke navike stare Indijanke koje su se sačuvale u Gibiju: način na koji spava i neke pokrete. Rekla mi je stvari o mojoj porodici, naročito o ocu, koje nisam znala, a oni su mi ih kasnije potvrdili. No, najviše sam u sebi osećala da je sve istina, dda se tako objašnjava moj odnos s Gibijem, više kćerinski nego ljubavni, nemogućnost da imam decu, moja čudna sudbina, susret sa Andreom i osećanja koja sam doživela – to što sam u Brazilu bila zatvorena u kući izbegavajući ljude odgovaralo je atmosferi iz doba kada sam bila veštica, kao i osećaj teskobe kojim me je odmah ispunila Jućna Amerika. Doduše, rekla mi je Fidelija, svoj prethodni život živela sam u Peruu, a ne u Brazilu, no kontinent je isti, ambijent i atmosfera takođe. Andrea se, objasnila mi je, ubio jer je bio obuzet onim nejasnim osećanjem bola i teskobe koji smo oboje osećali jedno prema drugom. A kad je umro, shvatio je ko je zapravo bio on, a ko ja i čemu sve to, pa se grčevito uhvatio za mene svom snagom svog očajanja nastojeći da i mene odvuče u svoju dimenziju ili da ostane sa mnom trošeći moju energiju samo da bismo bili zajedno. Jer, objasnila mi je Fidelija, mrtvi ne počivaju u miru, naročito ako nisu na najvišem evolutivnom nivou – naprotiv, njih snažno privlači zemlja, žele ponovo proživeti neka osećanja i čine to crpeći energiju drugih – kao što je Andrea činio sa mnom.
Fiedelija mi je govorila o karmi, zakonu uzroka i posledice, koji upravlja različitim iskustvima duhovnog bića na Zemlji. Po tom zakonu, svaki život je neizbežna posledica prethodnog, shvaćen ne kao kazna, nego kao sredstvo da bi se shvatili i rešili neraščišćeni računi. Tako smo se nas troje morali sresti da bismo zaključili ciklus prevremeno prekinut mojom preranom i nasilnom smrću. Fidelija me primila u svoju ezoteričnu grupu, naučila me šta treba učiniti da ne bi svojom energijom hranila nekog pokojnika.
Poverila sam se ocu i upravo me on podsetio na nešto čudno, na skice koje je Gibi, ni sam ne znajući zašto, nacrtao pre našeg venčanja. Jednom je hteo da nacrta moj portret, no umesto mog lica ispalo je lice neke Indijanke. Našli smo te crteže na koje tad nisam obraćala pažnju – arhaično lice, ravna crna kosa, drevne ruševine, polje s krstovima, groblje jednako onom na kojem je indijanska veštica obavljala svoje zazivanje i koje mi je opisala Fidelija. Na drugom crtežu bila je mlada Indijanka u trošnoj i siromašnoj crkvi dok moli pred slikom s raspećem i tri male životinje oko nje. To je bila crkva u koju je s vremena na vreme krišom dolazila veštica i molila se. No, kako to da je Gibi naslikao sve to pre, dok još nismo bili u Južnoj Americi i kad još nije ni znao da ćemo otići onamo? Moj otac je razmišljao o nekim problemima i usudio se pretpostaviti: ‘To je nesvesno. Ako reinkarnacija doista postoji, moguće je da mi nemamo o tome tačna sećanja, nego neodređene osete’. Kada se Gibi vratio iz Brazila sve sam mu ispričala. Zainteresovao se i, dakako, nije ostao ravnodušan na pomisao da je bio stara Indijanka zvana jednostavno Makuisapa.
Gomila podudarnosti navela ga je na ozbiljno razmišljanje i napokon smo odlučili da odemo u Peru i da potražimo dokaze: crkvu, pejzaž sa razvalinama i groblje. Znali smo čak i kuda treba otići – u selo na brdu okrućeno rekom. Kad mi je Fidelija to rekla, odjednom sam se setila da sam u detinjstvu godinama po školskim sveskama srtala takvo mesto…