Za pukovnika Buksa iz Buksporta u Majnu bila je stvar prestiža da i njegovo selo uzme učešće u lovu na veštice. Svoj prst javne osude je pokazao na jednu staricu. Ime joj je bilo Komfort Ejnsvort i bila je starija od 90 godina. Proces je počeo. Svedoci su se ređali jedan za drugim izričući pritom najgore osude. Na okrivljenu gotovo da niko nije ni pogledao. Porota nije dugo razmišljala. Citirajući tekst: ‘Zlo ne zaslužuje uopšte da živi’, sudija je optužio Komfort Ejnsvort za bavljenje crnom magijom i osudio je na smrt. Pred pogubljenja jasnim glasom je povikala: ‘U životu nikada nisam proklela nikoga! Ali, vas, gospodine, i vaše ulizice, što me u smrt poslaste, mogu prokleti mirne duse. Kada umreš, a to će biti uskoro, obećavam ti da ću ostaviti otisak svog stopala na tvom nadgrobnom spomeniku. A taj beleg, pukovniče Buks, ostaće za sva vremena da svet nikada ne zaboravi nepravdu učinjenu na ovaj dan’.
Tri meseca posle suđenja pukovnik je umro. Naslednicima je ostavio u amanet da mu podignu nadgrobni spomenik od takvog kamena da ga ništa ne bi moglo oskrnaviti. Jednog dana su se na mramoru pojavili tragovi stopala koji se nisu mogli ukloniti. U potpunoj tajnosti unajmljen je drugi kamenorezac koji je isklesao spomenik isti kao i prethodni. Stara ploča je zakopana, a nova postavljena na predviđenom mestu. Nije prošlo ni desetak dana kada naslednici saznadoše od preplašenih ljudi da im varka nije uspela. Na ploči su se videle jasne konture stopala.
Gunđajuci protiv vandalizma, objašnjenje koje nikog nije uverilo, naslednici nisu odustali, već dadoše da se napravi spomenik od još plemenitijeg i skupljeg kamena. Dakako, i on je poneo beleg izrečenog prokletstva. Obeshrabreni naslednici nisu dalje pokušavali. Posle tri veka, beleg je poput žive rane i dalje prisutan na grobu pukovnika Buksa.