Jedna od mapa koja je zapanjila stručnjake bila je mapa Oronteusa Finaeusa (slika dole) – mapa Antarktika koja je na prvi pogled bila ista kao i savremene mape tog kontinenta koje su urađene pomoću najsavršenijih instrumenata. Razlika je u tome, što mapa Oronteusa Finaeusa potiče iz 1531. godine kada je znanje o tom kontinentu bilo – nikakvo.
Na mapi je najinteresantnije da je Antarktik predstavljen bez ledenog pokrivača! Obala je nacrtana talasastom linijom fjordova. Reke se ulivaju u okean. Obrisi kontinenata su mnogo razuđeniji nego na savremenim mapama i, što je najinteresantnije – nema Palmerovog poluostrva. Poluostrvo Palmera je naziv koji su 1940. godine Amerikanci dali poluostrvu koje leži izvan polarnog kruga, u pravcu Južne Amerike. Pre toga je poluostrvo nosilo naziv Grahama. Nedostatak Palmerovog poluostrva na mapi predstavljao bi veliku grešku. To nije neko ostrvce, nego vrlo važan detalj Antarktika, detalj koji se ne može prevideti. Jedino, ako poluostrvo u stvarnosti – nema. I po svemu sudeći je tako. nepoznati autori mape koju je Oronteus kopirao bili su u pravu, kao što su bili u pravu i nepoznati autori mape Pirija Reisa, na kojoj je prikazana Zemlja kraljice Mod.
Poluostrvo Palmera je verovatno samo ledeni breg koji povezuje neko ostrvo sa kontinentom. Dakle, mapa koju je koristio Oronteus bila je nacrtana pre nego što je nastao taj ledeni breg! Danas nismo u stanju da odredimo kada je mogla da bude nacrtana ta mapa. Poslednji period relativno umerene temperature završio se na Antarktiku pre sedam hiljada godina. Pretpostavimo da je baš u to vreme mapa i nacrtana. Ko je bio u stanju da to učini? I opet zaključak: pretpostavimo da je postojala neka nepoznata neobično razvijena civilizacija o kojoj ništa ne znamo ili da je to delo godtiju iz svemira.
Na mapama arapskog kartografa iz XVI veka, Hadži Ahmeda, koje nisu interesantne za Evropu i Afriku, možemo naći Ameriku koja je nacrtana sa, za ono doba, neverovatnom preciznošću. To je učinjeno od severnih obala Severne Amerike pa sve do Brazila. U tim granicama mape Hadži Ahmeda nemaju nijednu grešku. A znamo da je tako precizno crtanje mapa bilo moguće tek dva veka kasnije. Jedan od interesantnijih detalja na tim mapama je i taj, što Hadži Ahmed crta Beringov moreuz kao kopno. Odakle je to mogao da zna kartograf u XVI veku?
Dulkertova mapa (slika desno) potiče iz 1339. godine. Vredi i nju spomenuti barem zbog činjenice da su na njoj obale Sredozemnog mora zacrtane onako kako bi to kartografi uradili danas. Dulkertova mapa pojavila se u XIV veku, ali se na zna odakle. Bila je mnogo preciznija od svih dotadašnjih mapa, pa čak i od onih koje su se pojavile nekoliko vekova kasnije. Njen autor morao je da poznaje sferičnu trigonometriju, jer bez nje nije bila moguća tolika preciznost mape. I Nordenskjeld, istaknuti švedski geograf i istraživač druge polovine XIX veka, smatrao je da je mapa neobično precizna i da je, verovatno bila uzorak za sve kasnije plovidbene mape Sredozemnog mora. On tvrdi da je mapa kopija mnogo, mnogo starijih dokumenata. Po njemu, bilo je teško zamisliti da je u XIV veku bilo koji kartograf bio u stanju da samostalno uradi tako preciznu mapu.
Na mapi Portugalca Horgea Reinela iz 1510. godine, koja predstavlja Indijski okean, vide se obrisi Australije. Ne treba napominjati da tada u Portugaliji niko nije imao pojma da postoji taj kontinent. Ali, to nije sve. Na toj mapi Australija je duguljasta i leži severnije nego što je u stvarnosti. Istraživači su imali priliku da vide jednu fotografiju koju su snimile američke vojne jedinice za vreme Drugog svetskog rata. Fotografija predstavlja model Zemljine kugle tako, kako on izgleda sa velike visine iznad Kaira. Sa takve tačke Australija izgleda isto kao na mapi Reinela!
Na mapi Zenoa, kao i na mapi Ptolomeja Klaudija, koja je objavljena u XV veku, Grenland je bez leda! A na mapi Zenoa predstavljen je kao jedno veliko ostrvo. Kao što je dokazao Pol Emil Viktor, Grenland je podeljen na dva dela.Stručnjaci pretpostavljaju da mapa Zenoa pokazuje Grenland ne samo pre ledenog doba, nego i u vreme kada je ta dva dela povezivalo kopno, koje je propalo pod teretom lednika.
Mapa De Kanerija (slika levo) iz 1502. godine je mapa gde su ucrtane i obale Afrike koje su tek tada otkrivene. Međutim, niko od tadašnjih moreplovaca i istraživača, čak ni Vasko de Gama, koji je između 1497. i 1499. godine oplovio taj kontinent, nije crtao obrise kontinenata, a sigurno da niko od njih nije odredio geografske dužine. Dakle, mapa je morala da bude kopija nekog starijeg primerka.
Od mapa su još interesantne: karta Andrea Benikasa iz 1508. godine i karta Jehudi Ibn ben Zara iz 1487. Autori tih mapa predstavljaju Europu, njen severni deo, a na njemu južnu granicu topljenja leda. Granica topljenja lednika pre devet-deset hiljada godina pre naše ere – izgledala je baš tako, kako je prestavljena na tim mapama. To bi bio veoma važan dokaz njihove starosti. Ibn ben Zara je na svojoj mapi nacrtao vrlo tačne obrise Egejskog mora sa svim ostrvima i ostrvcima. Na mapi se nalaze i ostrva koja danas više ne postoje. Teško je zamisliti da ih je savesni kartograf jednostavno izmislio. Pa zašto se onda tamo nalaze? Ili drugačije: šta se sa njima desilo? Stručnjaci objašnjavaju: u ledenom dobu nivo voda u Sredozemnom moru je bio mnogo niži nego danas. Podigao se tek posle topljenja ledenih bregova. I mnoga ostrva na Egejskom moru su bila potopljena.
Da li su potrebni još neki dopkazi da sve ove mape predstavljaju kopijestarih, mnogo ranije urađenih mapa? A ne radi se o skromnim hiljadama godina nego o desetinama hiljada godina…
Da li je bilo koji kartograf pred kraj srednjeg i na početku novog veka mogao da uradi tako precizne mape bez vrlo preciznih instrumenata i bez savremenih istraživačkih metoda? Odgovor je samo jedan. To je nemoguće. Ako je nemoguće, onda su svi ti kartografi morali da raspolažu sa mnogo starijim primercima mapa. I ako se složimo da su sve one bile urađene u drevnoj prošlosti, onda moramo da priznamo da su naše predstave o toj prošlosti potpuno pogrešne.