Pitao sam ih kad će se i kao okončati rat između Srba i Hrvata, nešto mi rekoše da se tajna krije u broju devet, što je konačan zbir svih dana rata. Ali, dodadoše, strašnije će biti ono vreme posle rata. Tada neće biti pucanja i ubijanja na fizičkom planu, ali će od silnog naboja mržnje mnogi, i na jednoj i na drugoj strani, umirati od teških bolesti.
Mržnja između ovih dvaju naroda biće toliko velika da će je samo manjina izdržati. Svet neće videti takve mržnje, a to je upravo ono najstrašnije. Od silne mržnje čak će se mnogi i telesno izmeniti, prosto poružnjeti. Na kraju, u neko doba, nestaće mržnje između ovih naroda sada zaraćenih, kad se dve vaše crkve sadašnje spoje u jednu crkvu, ali će to tada biti posve nova crkva u svetlosti. Tada će vaši narodi vaistinu shvatiti da su jedno bratstvo i da ih je vlastito zlo bilo gotovo prepolovilo…
Nakon ovoga, i sami ophrvani tugom, dva svetlosna bića što su jedno, ispratiše me do onog istog slapa duginih boja i, uz blag smešak, dadoše mi znak da prođem ispod vodopada…
Kad sam se prenuo, osetio sam studen čitavim telom i, gotovo da nisam mogao micati udovima. Nada mnom je šumela krošnja lipe. Kroz granje sam video tek poneku treptavu zvezdu, a na istoku se rumenilo nebo…