Tvrdnje doktora Pima van Lomla nisu, svakako, naišle na odobravanje niti su dobro primljene kod većine pripadnika medicinske profesije. Evo i mišljenja protivnika i njihovih protivargumenata.
Britanski profesor psihologije Kristofer Frenč, objasnio je zašto je teško poverovati da pacijenti zaista izveštavaju o iskustvu bliskom smrti. Naveo je da su dva pacijenta, koja su prvobitno saopštila Lomelovom timu da nemaju sećanja koja bi se mogla svrstati u NDE, dve godine kasnije dala izjavu o doživljajima u bolnici koja istraživači klasifikuju kao ‘duboki NDE’. Zaključak profesor Frenča bio je da neki pacijenti, čuvši o iskustvima preživelih, počinju da zamišljaju kako bi to izgledalo kada bi oni imali isto iskustvo.Najnovija psihološka istraživanja pokazuju da najobičnija imaginacija o doživljaju koji se nikada nije dogodio, vodi do razvitka lažne memorije o tim iskustvima.
Član Lomelovog tima u projektu ‘Lanset’ doktor Brus Grejson, dugogodišnji istraživač NDE, ponudio je objašnjenje za ovo, tvrdeći da je na osnovu njegovog iskustva sa pacijentima hospitalizovanim zbog pokušaja samoubistva, bilo nekoliko njih koji su mnogo kasnije opisali iskustvo bliske smrti. Oni su mu ispričali da jednostavno nisu imali dovoljno poverenja da odmah pristanu na intervjue u vezi NDE. To ne iznenađuje, jer se mnogi ustručavaju u strahu da ih okolina ne proglasi ludim. Iako imamo razloga da sumnjamo da je tematika o NDE visoko sugestibilna i da postoji jaka motivacija da je neki stvore u mašti, potpuno je iracionalno da tvrdimo da je svaki izveštaj produkt lažnih sećanja.
Najveća zamerka koja je stigla na račun metoda koji je u istraživanju primenio dr Lomel, odnosi se na činjenicu da je uzeo u obzir samo pozitivna iskustva pacijenata prilikom bliskog susreta sa smrću, a ne i ona loša, zastrašujuća, što vodi u stvaranje predubeđenja i iskrivljavanje konačnog rezultata studije.
Doktor Pem Kiršer iz Kolorada, nekada predavač na Bejlor Koledžu i u Memorijalnoj bolnici u Hjustonu u Teksasu ocenio je ‘Studiju Lanset’ korisnom i kaže: ‘Ja verujem da su otkrića do kojih je došla van Lomelova studija, izazov bolnicama da ispitaju ljude o njihovim NDE iskustvima posle srčanih zastoja. Kada postane praksa da se organizuju diskusije oživljenih ljudi o ovim iskustvima sa zdravstvenim osobljem u bolnicama, odnos između doživljaja dubokog NDE i umiranja kratko vreme potom postaće jasniji.
Štaviše, NDE će se kod oživljenih osoba prihvatiti kao normalno prateće iskustvo. Konačno, ja verujem da će ljudi sa doživljenim NDE biti sposobni da mnogo lakše prihvate promene koje im se događaju, ako imaju stručnu pomoć još dok se nalaze u bolnici’.
Bilo kako bilo, iskustvo bliske smrti će još dugo ostati misterija i za same ljude koji su je iskusili, a kamoli za sve ostale smrtnike.