Postoje priče koje dovode u pitanje naše shvatanje o vremenu i realnosti, jer se čini da ono ne teče onako kako smo navikli, pravolinijski, nego se ponekad vraća u ‘rikverc’ i čini osobe koje to dožive dezorijentisanim i zbunjenim. Upravo to se dogodilo i Glenu 1991. godine dok je studirao u Novoj Škotskoj. Ono što je počelo kao rutinsko putovanje autobusom kući, u posetu roditeljima, pretvorilo se u svojevrsnu distorziju vremena i prostora. ‘Seo sam na zadnje sedište u autobusu i nikoga nije bilo oko mene’, seća se Glen. ‘Napred, odmah iza vozača, sedela je jedna porodica. Ništa se posebno nije događalo, dok se nismo približili gradu u kojem stanuju moji roditelji. Gledao sam kroz prozor i video fabriku ‘Mišelin’ guma kada smo pored nje prošli uzbrdo. U trenutku kada je autobus stigao do vrha uzbrdice, iz nekog nepoznatog razloga učinilo mi se da u vozilu ima mnogo ljudi koji mi se smeju. Upravo tada autobus se našao oko jedne milje nazad, na autoputu! Gledao sam kako se ponovo vozimo pored fabrike guma i to me je uplašilo, a primetio sam da je porodica koja je sedela napred i sve vreme glasno razgovarala, sada bila u potpunoj tišini. Kada smo stali, prišao sam vozaču i rekao mu šta mislim da se dogodilo. On je izgledao veoma nervozno i samo je promrmljao: ‘Stvari kao te se događaju!’
Iskustvo o ponavljanju događaja imala je i Ejula Vajt iz Alabame, u vreme kada je bila mlada devojka, 20-tih godina prošlog veka. ‘U tim danima’, pričala je Ejula, ‘Alabama je još uvek bila vrsta ruralne zabiti. Retko gde je bilo struje, a konji i kočije bili su jedino transportno sredstvo za većinu. Sećam se da je bio sunčan letnji dan. Rano tog jutra našla sam se sa drugim ženama ispred verande Hokinsove farmerske kuće, da oljuštimo nekoliko korpi oraha i graška. Pogledale smo i videle kako se gospodin Hokins približava na konju.Prebačen preko sedla, ispred njega, bio je beli platneni džak za brašno, a ljuljajući se na levom ramenu, nalazila se braon torba sa namirnicama.
Gledale smo kako je dojahao do kapije i stao tamo, čekajući da mu neko otvori. Jedan od momaka dotrčao je do kapije i otvorio je, a tada je pred očima svih nas, žena i dece, gospodin Hokins nestao! Samo je iščezao, iznenada! Mi smo sedele trenutak ili dva bez daha, a onda smo prestrašene počele da vrištimo. Posle nekoliko minuta, još uvek drhteći i zbunjene, nastavile smo posao. Gospođa Hokins postavila je jednog od dečaka blizu kapije. Posle nekih pola sata ponovo smo videle gospodina Hokinsa kako jaše, sa istim belim džakom napred i braon torbom na levom ramenu. Dojahao je do kapije bez zvuka i stao, ali niko nije imao hrabrosti da mu otvori. Bile smo sleđene i samo gledale u njega. Najzad, na naše olakšanje, gospodin Hokins je progovorio: ‘Dobro, hoće li neko da mi otvori kapiju?’
Rajan Braton seća se događaja kada je imao osam godina i sa prijateljem sedeo u svom dvorištu, dok su deca vozila bicikle sporednim putem uz brdo i niz brdo. ‘Kola su došla i zaustavila se ispred kuće’, kaže Rajan. ‘Iz njih je izašlo dete i potrčalo galameći, kako to obično deca njegovih godina čine. Tada je stigla devojčica, vozeći bicikli sporednim putem. Posle nekoliko minuta ugledali smo ista kola, kako dolaze istim putem, isti dečak je izašao i potrčao, vičući iste reči kao i pre. Tada se niz brdo ponovo spustila devojčica na biciklu. Pogledao sam prijatelja i on je rekao da ne može da shvati šta se dogodilo’.
Po dosadašnjim shvatanjima, vreme stalno teče, i iza nas je prošlost, dok je ispred nas budućnost. Ali, šta ako je protok vremena samo naš privid, ako ne postoji ni ispred ni iza, ili uopšte ne postoji, a za sada nepoznati elektromagnetni talasi, kako pretpostavljaju neki fizičari, prenose slike i zvuke iz onoga što nazivamo ‘prošlost’ ili ‘budućnost’? Po ovoj teoriji, materija bi u sebe morala da pohrani informacije o svim događajima u obliku energetskog zapisa koji će emitovati na određenim frekvencijama. Ali, mehanizam koji tako sačuvane događaje nakratko vraća u sadašnjost, za nauku je još velika zagonetka.