Među iskazima poginulih vojnika primljenih ‘sa one strane’, bila je i ispovest mladića kojeg su ubili Japanci. On je, nakon neuspelih pokušaja da komunicira sa svojim živim drugovima, susreo jedan privlačan, sjajan entitet i nazvao ga Onaj koji sjaji: ‘Pao sam licem u močvarno blato džungle i dugo ostao bez svesti u nekoj vrsti more. Moje telo se dobro držalo, ali je duh želeo da pobegne. Bio sam svestan, ali paralizovan. Užasno osećanje! Onda je nešto prasnulo, ja sam se oslobodio i osetio krajnje olakšanje. Kada sam se pridružio drugovima, odmah sam shvatio šta se dogodilo i ustanovio da me oni više ne vide. Ali, mene su toliko obuzele promene u meni samom, da nisam imao vremena da mislim na drugo. Hteo sam da im kažem da se ne boje smrti i onoga što sledi, ali nisam mogao. Onda sam video kako mrtvi Japanci pomažu svojim drugovima. Živi Japanci mogli su ih katkad videti i čuti informacije koje su davali. Osaćao sam da bih i ja to mogao da činim, ali posle mnogo bezuspešnih pokušaja, budući da moje savete i upozorenja nisu mogli da primene mozgovi mojih drugova, udaljio sam se, pitajući se šta da činim.
Nisam želeo da ih napustim, ali prividno nije bilo drugog rešenja. Prošetao sam šumom. Otkrio sam stvari koje su mi bile sakrivene za vreme mog zemaljskog života. Ne mogu da opišem lepotu koja me je okruživala! Onda je u mojim ušima odjeknuo jedan glas. Malo pomalo počeo sam da razaznajem jedan lep, sjajan oblik koji mi je rekao: ‘Ovo je predeo blaženstva. Zar ne želite i drugima da pomognete da nađu ključ koji će ih dovesti do ovog mesta radosti Onog koji sjaji? Vi ste našli svoj put. Ostalo morate sami da otkrijete. Drugi možda nemaju tu sreću i treba da im pomognete.
Sa žaljenjem sam pošao nazad za njim na bojno polje. Najednom smo se našli na drugom mestu. Bila je to sada jedna druga džungla puna ljudi koji su urlali od bolova. Odjednom mi je to postalo nepodnošljivo. Onaj koji sjaji mi reče: ‘Stani uz onog čoveka, on dolazi k nama. Trenutak kasnije čoveka je pogodio metak i on se srušio do naših nogu. Onaj koji sjaji se sagnu nad njega i dodirnu mu glavu i oči. Ranjenikovi jecaji odmah utihnuše i ja ugledah njegov duh kako napušta jadno i izmučeno telo. Vojnik, zvao se Barovs, nam se pridruži i reče mi: ‘Čini mi se da sam Vas video mrtvog pre nekoliko dana’. Odgovorih mu: ‘Imate pravo, a ja sam vas video ovog časa kako ste umrli. Onaj koji sjaji me prekorno pogleda i shvatih da nije trebalo ovako direktno da kažem.