Zavist je jedan od najvećih grehova. Ona stvara zlobu, pakost i sve što nije dobro. Još kod malog deteta ona se pojavljuje u obliku da ono hoće da ima sve što kod drugoga vidi. Nerazumni roditelji raduju se tome, smeju se kad vide da se mala punačka ruka detinja pruža da uzme tuđu svojinu. Ali, docnije, mali zavidljivac vrlo često ponavlja: ‘I ja hoću to’. Njega boli kada vidi da mu se želja ne ispunjava. Zavist počinje da raspaljuje njegovu mlađanu detinjsku dušu.Čim ovo nastupi, odmah treba početi iskorenjivati tu zavist, jer je to najvažnije doba, kad vešta roditeljska ruka može najbolje da obradi detinje srce, da ga stvori nepristupačnom svakome zlu.
Zavist zagorčava život. Zavidljiv čovek ne može nikad da bude srećan, on ne ume da se raduje, on uvek gleda drugoga koji više ima nego on. Zato osećaje zavisti treba iskoreniti još u ranom detinjstvu, da se ne bi uvukli u nežnu detinju dušu, obavili je svom silinom i stvorili čoveka, koji će jednom posmatrati svet gramzivim pogledom, koji će više puta zavideti i onima koje treba sažaljevati. Zavist najviše kvari lepo raspoloženje i radost. Zavidljivo dete nikad nije zadovoljno svojim igračkama, ono ih odbacuje, ne dopadaju mu se. čim zavist počne da radi svoje, ono hoće da ima nešto bolje, što već drugi ima. Više puta i među braćom i sestrama vlada zavist koja remeti onu nežnu ljubav i uvlači mržnju, koja je posledica zavisti. Najlepše lice detinje preobrazi se čim zavist ovlada njegovom dušom. Zavist treba lečiti i to samo blagim načinom, nikako strogišću, jer se s tim još više potpiruje mržnja, čija je klica već uneta dečju dušu. Blagim i nežnim načinom treba detetu objaniti ako nije lepo postupilo.
Najbolje sredstvo protiv zavisti je ljubav prema bližnjemu. Čovek čista srca ne može da bude zavidljiv. U takvom čoveku teško se pojavljuju rđave misli, on je uzvišen nad drugima, on je idealista koji u svakome čoveku gleda samo lepo i dobro, on mirno ide pravim putem bez velike borbe. On instinktivno mrzi sve što je rđavo i lažmo, u svemu on bira oni što je lepo, čisto i pravo. On ne poznaje zavist i mržnju. Svom dušom on se predaje lepoti prirode, shvata život pravilno, u sebi samom i u svojoj okolini gleda neiscrpan niz mišljnenja i stvaranja. On vrši svoju dužnost neumorno. On je naoružan za svaki udar sudbine i ne podleže lako, on uvek nalazi nešto što daje vrednost životu. Lepota prirode, uzvišenost veštine odobravaju ga, krepe ga nova dela, dela koja su krunisana nagradom. Takvog čoveka može dati samo plemenita, blagorodna i dobrosrdačna porodica, porodica gde je zemljište zdravo, čisto, gde se zavist nije mogla ukoreniti, gde je vredna ruka razboritog vrtlara iščupala sve otrovene biljke.