Izveštaj iz 1986. godine, koji je napisala kongresna Markejeva potkomisija, otkrila je 30 slučajeva eksperimenata sa ozračivanjem ljudi. Tako se dr Samuel Baset, sa Ročester univerziteta, nije zadovoljavao da samo ubrizga injekcije plutonijuma, već je žrtvama ubrizgavao i uranijum. Dokument iz 1978. godine govori o ubrizgavanju uranijuma kod šest žrtava. Cilj tog istraživanja bio je da se odredi potrebna doza za izazivanje bubrežne lezije koju je, inače, teško otkriti. Jedan od ljudi-zamoraca bila je i nepoznata 24-godišnja mlada žena. Drugi ‘zamorac’, 60-godišnji muškarac, umoren je uranijumom. U izveštaju piše: ‘Kako je bio bez doma, on je prihvatio da ga smestimo na fiziologiju i da učestvuje u specijalnom istraživanju. Tada se radi bez milosti… On je dobio najjaču dozu uranijuma od neverovatnih 71 miligram na kilogram težine i još jednu injekciju posle zakiseljenja sa hloratom amonijuma. Prethodno zdravi, bubrezi pacijenta su momentalno otkazali.’
Istraživanja, koja su imala sličan cilj, vršena su i nad 150 stanovnika spruda Utrik, koji se nalazi među ostrvima Maršalovog arhipelaga, u srcu zone američkih nuklearnih proba, pored sedišta termonuklearnih proba Kastel-Bravo. Pred kongresnom komisijom, profesor Meril Ajzenbad, rukovodilac projekta je izjavio: ‘Želeli smo da istražimo odnos između količine radijacije koja je pala na tlo, količine koja se apsorbuje hranom i količine koja se izbacuje urinom’.
Sada se ponovo može živeti na tom ostrvu, ali to je najzagađenije mesto na svetu – kad je reč o nuklearnom zračenju, i kako Ajzenbad kaže: ‘Biće zanimljivo izmeriti današnji uticaj zagađenja na ljude koji tamo žive. Do sada nikada nismo raspolagali podacima te vrste. Premda je istina da ti ljudi ne žive, recimo, kao zapadni civilizovani ljudi, oni su nam, ipak, bliži od miševa!’ Da nisu mutanti možda?
Testovi su vršeni i nad zatvorenicima. Nekima od njih zračen je samo jedan deo tela – testisi. Eksperimenti su vršeni nad ‘dobrovoljcima’ (obećano im je smanjivanje ili ukidanje robije), između 25 i 52 godine starosti. Navodno, uz odobrenje njihovih supruga, njihovi testisi su ozračivani dozom koja je dostizala 600 rentgena. Nad njima je vršena vasektomija, ‘da bi se izbegla mogućnost da se kao rezultat eksperimenta počnu rađati mutanti u široj populaciji’. Ali, izopačeni radoznali umovi nisu mogli odoleti – desetak parova je izolovano i na svet su doneli potomstvo – mutante čiji su zdravlje i život pod ‘brižnom’ lupom genetičara. Oni su smešteni u takozvanu ‘Restricted area’ – zabranjena zona u Apalači planinama, gde se eksperimenti, daleko od očiju javnosti, nesmetano odvijaju.
Svi eksperimenti se rade pod rukovodstvom visokih stručnjaka. U njihovu sposobnost niko ne sumnja, ali šta je sa savešću tih ljudi? Mnogi su bili ubeđeni da će njihov rad za široku javnost ostati tajna i da, s obzirom na to da su radili u interesu federalne države, nikada zbog njih neće odgovarati. U pitanju je dvostruki moral koji kao da postaje trajno obeležje ‘demokratije’ širom sveta, a etički komiteti neće moći ništa da urade ako svaki istraživač, pored naučne, nema i ljudsku savest.