Zbog sablasti koja je nastanjivala kuhinju pored koje je živela, glumica Marisa Džaret Vinokur mesecima nije mogla da spava, verujući da su to prijatelji sa kojima je delila kuću i kojima nije htela da se zameri. Sve dok joj jedne noći tumaranje, lupanje posuđem i zviždukanje nisu dozlogrdili…
‘Odrasla sam u porodici za koju duhovi nisu postojali, niti život posle smrti. Preselila sam se u Los Anđeles i bila sam u to vreme glumica bez posla, a prijatelji koji su iznajmili jednu veliku kuću, primili su me da stanujem kod njih. Bile su zapravo dve kuće jedna pored druge, u jednoj su živeli Piter i Keti sa svojom decom, a u drugoj vlasnica imanja. Volela sam njihovu decu Kitona i Keli, koja je tada imala dva meseca, i činilo mi se da sam došla u raj. Na nesreću, moja soba je bila odmah pored kuhinje i svake noći slušala sam zvuke kao da neko sprema večeru. Usput je zviždukao, uvek istu melodiju koja se ponavljala i išla mi na živce! Nisam mogla da spavam, samo sam se prevrtala u krevetu i mislila kada će da prestane, ali Piteru i Keti nisam htela da prigovaram. Onda je prevršilo meru, jedne noći skočila sam iz kreveta i sjurila se kroz hodnik do kuhinje da im kažem: ‘Prestanite već jednom!’.
Otvorila sam vrata – a unutra nije bilo upaljeno svetlo i vladala je tišina! Nikoga živog. Ni ringle nisu bile tople. Otišla sam u sobu svojih prijatelja i zatekla ih da gledaju televiziju sa starijim detetom koje je bilo budno, dok je beba spavala. Pitala sam: ‘OK, narode, ko je bio u kuhinji?’ Kada sam im ispričala šta se događa, smejali su mi se, jer nisu mrdali iz kreveta’, ispričala je Marisa. Kada se vratila u svoju sobu i ponovo legla, čula je jasno kako je neko dva puta, šapatom, poziva po imenu. Rešena da sada iznenadi uljeze u kuhinji i raskrinka igru, ustala je i polako, na prstima, došla do kuhinjskih vrata.
‘Uletela sam naglo i videla tu stvar, odnosno osobu s leđa, koja se istog trenutka okrenula prema meni – bila je to starica duge, sede kose i veoma bledog lica, koje je delovalo bolesno. Istog trenutka postala sam svesna da gledam u nešto u čega uopšte ne verujem! Okrenula sam se i najbrže što sam mogla pobegla u sobu i zavukla se pod pokrivač. Da bih otišla do Pitera i Keti morala bih da prođem kroz kuhinju, a to nisam želela ni po koju cenu. Čitave noći nisam oka sklopila, verujući da će ta osoba doći u moju sobu i ubiti me!’, priča Marisa.
Ujutro, kada je prijateljima sve ispričala, nisu joj verovali. Onda su razgledali tek stigle porodične slike i primetili da je na svakoj preko lica male Keli prevučena bela izmaglica. Samo preko njenog. Keli je inače često gledala negde preko njih i smejala se nečemu što oni nisu videli. Marisa je njene roditelje uveravala da se nešto čudno dešava, da nečega ima u kući, pa su zajedno otišli kod vlasnice i saznali da su pre njih tu živeli njen sin i snaja sa bebom. Posle nekoliko meseci doveli su snajinu majku, Donu, koja je bolovala od raka i koja je želela da poslednje dane provede pored unuke. Živela je oko šest meseci i umrla u kući, a Marisa je dobila upravo njenu sobu! Nakon njene smrti, sin i snaja rekli su da ne mogu više tu da žive i odselili se.
‘Pomislila sam: O, Bože, ona je još u toj kući, o Keli brine kao o svojoj unuci, a mene želi da izbaci iz svoje sobe! Nisam više htela da ostanem tamo i otišla sam. Sada mislim, zbog Done, da ljudi koji pričaju o duhovima nisu ludi, i stoprocentno im verujem’, rekla je Marisa Džaret Vinokur.